Pet najvećih hrvatskih energetskih zabluda

Bojim se da bi Hrvatska mogla završiti kao Buridanov magarac, koji ugiba od gladi jer se ne može odlučiti između dva plasta sijena, kiseli je komentar koji se izdvojio iz stručnih kritika na aktualnu hrvatsku energetsku scenu. I nije tako daleko od istine.

Rusi nam nude Južni tok, razgovarali bi i o Ini, došao je i šef Gazproma Aleksej Miller; Amerikanci pak nude Transjadranski plinovod (TAP), podržavaju LNG, nedavno je u Hrvatskoj u više navrata bio i zamjenik glavnoga državnog tajnika za energetiku američke administracije Amos Hohstein... Mi pak ne znamo što bismo uzeli od ponuđenog. Zašto? Jer još uvijek nije definirano što bi u toj cijeloj priči bio hrvatski interes. 

Zabluda je nad zabludama da postoji jasno definirana energetska politika, da znamo koji su prioriteti, gdje idemo i što ćemo tamo pronaći. Jadransko-jonski plinovod (IAP) u ovom trenutku donosi najviše. Do ruskog plina možemo već sada, a s IAP-om mogli bismo i do kaspijskog. Južni tok oslobodio bi nas ovisnosti o ukrajinsko-ruskim odnosima, ali čvršće vezao uza samo jednog dobavljača. Plin je već sada preskup, a plin iz LNG-a donosi neovisnost, ali je još skuplji. A potencijalna nafta i plin iz južnog Jadrana, ambalažirana u prenapuhane priče i fraze bez činjeničnih temelja za optimizam, možda nas uistinu naprave malim centrom svijeta, ali ne još neko vrijeme. Što je prioritet? I još važnije, tko će to financirati?

Ulaskom u EU Hrvatska je ušla u područje energetskih obveza koje su dovoljno labave da se države mogu same opredijeliti u kojem će se smjeru razvijati. Otuda Mađarska u Južnom toku, ali i Austrija i Bugarska. Mi se nismo jasno opredijelili u kojem ćemo smjeru. Sjetimo se samo LNG projekta na Krku koji Hrvatska godinama pokušava razviti, a čija aktualnost uvijek raste u kontekstu plinskih kriza kao što je posljednja u Ukrajini. Bitnih pretpostaki za njegovu realizaciju još uvijek nema.

Osim toga uletjeli smo (ne vlastitom voljom) u međunarodnu geopolitičku igru velikih igrača u kojoj se baš i ne snalazimo, ili barem to ne pokazujemo, i na koju nemamo utjecaja. Rusija je otvorila nova tržišta (Kina), a lani je samo Europi isporučila plina u vrijednosti od 35 milijardi eura. Malo je reći da je europsko tržište itekako važno za nju. No pojavio se konkurent - SAD - koji se od uvoznika pretvara u jednog od najvećih izvoznika ukapljenog plina u svijetu, a najveći potrošači i potražitelji tog energenta su Europa i Kina. Pretpostavka je da bi se energetska suradnja SAD-a s EU mnogo brže ostvarila od one s Kinom, ali za to su im potrebni LNG terminali.

Cijeli tekst možete pročitati u novom broju Lidera. Možete ga pročitati na iPadu, a aplikaciju s pomoću koje ga možete kupiti skinite OVDJE. Tiskano izdanje možete kupiti na prodajnim mjestima koja možete pronaći OVDJE.