Sljedbenici: Oreškovićeva Vlada nastavlja Milanovićeve projekte

Nikakvo čudo što nas je svjetonazorski najdesnija koalicija dosad vremeplovom prebacila u devedeset prvu. Čime bi pravdala svoje postojanje kada od silne 'razlike' između ljevice i desnice – barem kada je riječ o trenutačno najvrućoj temi u Hrvata (ako je tko zaboravio, to je ekonomsko stanje zemlje) – nema ni 'r'?

Od zdušnog busanja u prsa kako će novi sve ono što stari nisu ostala je samo jeka busanja. Ipak postoji kontinuitet nečega. Nema ga u liniji stalne, profesionalne birokracije, ali ima ga u hodanju po utabanim političkim stazama.

Još samo sindikati... Za početak, neće biti nikakve porezne reforme, ni mini, ni maksi, ni srednje. Ne zato što su naručene eventualne analize procjene učinaka nego zato što u proračunu, bez politike upravljanja javnim dugom, a ona se tek kroji, jednostavno više nema mjesta. Ni na lijevoj ni na desnoj strani bilance.
O stanju proračuna odavna nema tajni, oko 85 posto zadane su stavke i da bi se otvorio prostor za porezno rasterećenje morat će se zagrabiti upravo u tih 85 posto. Recimo, za mirovine se iz proračuna godišnje dotira oko 35 milijardi kuna, gotovo 30 milijardi rezervirano je za plaće (zajedno sa zdravstvom koje se u bivšoj vladi matematički izdvojilo iz 'centrale'), s dvadesetak milijardi krpaju se troškovi/gubici zdravstva, desetak milijardi kuna teške su kamate i još toliko teže razna prava i naknade poput naknada nezaposlenima, dječjih doplataka, rodiljnih naknada. Još se ne zna što će biti s potpisanim ugovorom sa sindikatima prema kojemu bi s porastom BDP-a trebale porasti i plaće. Ta 'sitnica' stoji još oko dvije milijarde kuna. Svi ostali, i kvalitetom i kvantitetom nevažni, rashodi već su kresani i u vrijeme Jadranke Kosor i u vrijeme Zorana Milanovića.

Cijeli tekst možete pročitati u novom broju Lidera.