Jednakost šansi za sve u obrazovanju, zaposlenju i, ako baš želite, natjecanju za položaj u društvu uvriježena je i naširoko prihvaćena ideja. Njezina realizacija u stvarnom svijetu i ne toliko.
Univerzalno je odobravajuće kimanje glavom pri iznošenju ideje kako bi svi trebali imati jednako pravo da pronađu posao, zarade za kruh i vode normalan život, ali istovremeno u selekcijskim postupcima prilika se ne daje po tom principu. Kada ste zadnji puta vidjeli slijepu osobu na bilo kojem radnom mjestu?
Teško da i hoćete s obzirom na to da je prema posljednjim podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje od 2352 zaposlenih osoba s invaliditetom tek 74 onih s oštećenjem vida. Njihova radna mjesta nisu previše šarolika. Rade kao telefonisti u pozivnim centrima, kao maseri i administrativni tajnici, a oni koji su stekli visoko obrazovanje najčešće se zaposle kao profesori, pravnici, fizioterapeuti te rade u specijaliziranim ustanovama koje djeluju u područjima obrazovanja, rehabilitacije ili druge podrške slijepim osobama.
Zašto nema posla za slijepe?
Osobe s oštećenjem vida predstavljaju osobito ranjivu društvenu skupinu koja spada u najteže zapošljivu skupinu osoba s invaliditetom, ali ključan problem nije njihov vid.
- Problemi zapošljavanja osoba s oštećenjem vida su višestruki, od nekonkurentnih zanimanja za koje se školuju slijepe osobe do predrasuda okoline i poslodavaca te diskriminacije pri zapošljavanju – ističu iz Hrvatskog saveza slijepih.
Napominju i kako su već ionako ograničene mogućnosti obrazovanja za slijepe dodatno limitirane na telefoniste i administrativne tajnike jer školovanje za zanimanja maser i fizioterapeut, koje slijepe osobe mogu bez problema obavljati, u Hrvatskoj nije dostupno osobama s oštećenjem vida.
- Naime, prva prepreka za uključivanje slijepih osoba za navedena zanimanja je nemogućnost ostvarenja potvrde Medicine rada kojom se daje zeleno svjetlo za upis. U Njemačkoj, primjerice, postoje posebne škole i učilišta osnovane s ciljem školovanja slijepih osoba za navedena zanimanja i njihovo uključivanje na tržište rada – kažu iz Saveza te dodaju da unatoč mnogim zakonodavnim propisima koji štite prava i dostojanstvo osoba s invaliditetom na tržištu rada, svjedoče brojnim negativnim iskustvima slijepih osoba u postupcima zapošljavanja i ostvarivanja prava.
- U članku 9. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom navedeno je pravo prednosti pri zapošljavanju osoba s invaliditetom pod jednakim uvjetima. Unatoč ovoj odredbi praksa u postupcima zapošljavanja i odabir kandidata nerijetko se temelji na subjektivnoj procjeni osobe temeljenoj na općenitim pitanjima tijekom usmene provjere u selekcijskom postupku, dok se objektivni rezultati postignuti na pismenom ispitu znanja umanjuju ili potpuno zanemaruju. Ovakva praksa uz sveprisutne predrasude prema osobama s oštećenjem vida izrazito je diskriminirajuća, demotivirajuća i onemogućuje ravnopravnu participaciju osobe u postupcima zapošljavanja – objašnjavaju iz Saveza kako se najčešće odvija selekcijski proces čija je posljedica da brojne osobe s invaliditetom uopće ne dobiju priliku pokazati svoje potencijale i znanja već su unaprijed etiketirani kao nesposobni.
Svjesni su važnosti koju pri zapošljavanju ima osobnost kandidata i spremnost da prihvati odgovornost koju radno mjesto donosi. Problem je dubok i ne može mu se pristupiti površno. Možda kandidat, osim što mu je oštećen vid, ponekad zaista nema nužan set vještina kako bi dobro radio posao za koji se prijavljuje i u tom slučaju nema govora o pravu prednosti, ali brojke pokazuju da on nikada nema prednost. Ponovimo, u cijeloj Hrvatskoj zaposlene su samo 74 osobe s oštećenjem vida.
Pred uključivanjem slijepih u tržište rada podignut je zid od najtvrđeg materijala – predrasuda. Strah od drugačijeg, neinformiranost i nepoznavanje mogućnosti funkcioniranja slijepih na poslu pridonose dugotrajnoj nezaposlenosti, a to nosi još niz dodatnih teškoća. Zaposlenje ne znači samo rješavanje egzistencijalnog pitanja, već i socijalno uključivanje te integraciju, razvoj socijalnih vještina i osjećaj jednakosti. Nedostatak svega toga u konačnici dovodi do marginalizacije osoba s bijelim štapom.
Povlastice za poslodavce
Zakonsku regulativu koja je usmjerena na poticanje zapošljavanja osoba s invaliditetom brojni poslodavci vrlo lako zaobilaze uz opravdanje da su kazne za nepoštivanje sustava kvotnog zapošljavanja još uvijek 'isplativije' od troškova zapošljavanja osobe s invaliditetom, opisuju nam iz Hrvatskog saveza slijepih.
Poslodavci su toliko ustrajni u svojim tvrdnjama da potpuno zanemaruju svoje pravo na porezne olakšice prilikom zapošljavanja osoba s invaliditetom. Zavod za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom nudi niz mogućnosti i pogodnosti za poslodavce koji zapošljavaju osobe s invaliditetom kao primjerice: subvencija plaće osobe s invaliditetom, sufinanciranje troškova obrazovanja, sufinanciranje troškova za prilagodbu radnog mjesta ili uvjeta rada, financiranje troškova stručne podrške i slično.
Dakle, izgovori zašto ne zaposliti kandidata s invaliditetom, vrlo često su samo to, izgovori. Ne postoji jedinstveni recept vezan uz prilagodbe radnog mjesta za osobe s oštećenjem vida. Ponekad je potrebno nabaviti čitač ekrana s govornom jedinicom za računalo, brajične elektroničke bilježnice, elektroničko povećalo, softver za pretvaranje dokumenta u format čitljiv slijepim osobama, a nekad je dovoljan veći ekran i prilagođenija rasvjeta. Međutim, za postizanje odgovarajućih uvjeta rada predviđeno je sufinanciranje troškova koji značajno minimiziraju ulaganja poslodavca.
Gdje postoji volja, postoji i način. Doduše, čini se kako je potrebno još jako nabildati tu volju. Onima koji nedostatak osjetila kojim upijamo većinu informacija ne smatraju preprekom i ustraju u svom obrazovanju te želji da grade dostojanstven i samostalan život, nije u redu pred nosom zalupiti vrata. Ako je netko slijep, to ne znači da nije sposoban, kreativan i da ne može osnažiti tim.
Da je nužna je promjena slike o osobama s oštećenjem vida u društvu kao nekorisnih članova i tereta u sustavu socijalne skrbi smatraju i u Savezu gdje ističu da te osobe posjeduju znanja, vještine i potencijale koje je za dobrobit društva u cjelini važno prepoznati i koristiti.
- Samo tada možemo govoriti o uključivom društvu. Naravno, nemojmo generalizirati slijepe osobe, jer one su, prije svega, osobe, sa svojom osobnošću, različitošću i jedinstvenošću i imaju dobre i loše osobine. Zato im poslodavci svakako trebaju pružiti priliku, a na njima je hoće li je iskoristiti. Problem je u tome što vrlo često ne dobiju priliku. Promijenimo to zajedno – pozivaju iz Hrvatskog saveza slijepih.