Živjeti od potencijala iluzija je s kojom se rađamo

Prvo što hrvatsko dijete čuje na radiju još dok je u rodilištu jest da Hrvatska ima mnogo potencijala. Za tu tezu nema generacijskih ograničenja, ona se prenosi s koljena na koljeno i nitko joj se ni u kojim društveno-političkim i gospodarskim krugovima neće suprotstaviti.

Ako se malo prouči definicija potencije, ona u hrvatskim rječnicima i leksikonima označava moć, silu, snagu i jačinu. Potencijal bi onda bio ukupnost snage, moći, a potentna država ona koja može, koja ima snage, koja djeluje. U matematici je potencija broj koji označava koliko puta neku bazu moramo pomnožiti sa samom sobom.
U okviru hrvatske stvarnosti potencijal je nešto neostvarljivo. Nešto o čemu svi govore, a nikad nisu vidjeli. Gotovo pa religijsko iskustvo. Uzmimo, primjerice, tri različite aktualne priče iz hrvatske političko-gospodarske svakodnevice: nastojanje turističkih institucija da produlje sezonu (potencijal koji spominjemo desetljećima), monetizaciju autocesta (malo novija priča nastala iz očaja vladajuće strukture da prikupi novac) i Industrijsku strategiju (popularan dokument u koji je uloženo mnogo truda kako bi se napokon odgovorilo na pitanja tko smo i kamo idemo).

Bacanje prašine u oči Idemo redom. Naslov projekta za produljenje sezone (PPS) ‘Hrvatska 365’ zvuči banalno, ali njegova je pozadina osnova za razvoj turizma. U ovom trenutku zvuči kao marketinški štos, ali i bacanje prašine u oči jer Hrvatska za produljenje sezone u ovom trenutku nema ni novac (za kampanju je izdvojeno 4,8 milijuna kuna), ni viziju, ni moć. Osnovna je ideja da se ukupno 22 odredišta diljem Hrvatske promiču s pomoću šest turističkih proizvoda, odnosno sadržaja ‒ kulturnog, etnološkog i gastronomskog, biciklizma, poslovnih putovanja, wellnessa i zdravlja te aktivnog odmora.
Ko za vraga, gotovo sva odredišta idealna su za korištenje svih šest proizvoda. Istra je stvorena za biciklizam jednako kao i Slavonija i Dalmacija te sjeverozapadna Hrvatska. Korak dalje od te veličanstvene spozanje možda bi trebalo biti ulaganje u spajanje svih biciklističkih ruta u jednu ‘hrvatsku biking-rutu’ umjesto pukog oglašavanja da Hrvatska ima biciklističku stazu u Istri. Tko se bavi biciklizmom, to već vrlo dobro zna. Ministar turizma Darko Lorencin rekao je svojedobno da se tim projektom nastoje obuhvatiti etablirane manifestacije poput Riječkog karnevala, Vinkovačkih jeseni ili Snježne kraljice. Što je s osmišljavanjem novih događaja koja imaju snagu i moć, poput Red Bull Air Racea ili Ultra festivala u Splitu? Dobar je primjer produljenja sezone i Advent u Zagrebu, projekt Turističke zajednice Grada Zagreba, koji se razvijao postupno. Adventski koncept, koliko god zvučao kao bečka kopija, svake godine okuplja sve više stranih turista, nadišao je lokalnu ponudu i omogućio daljnji razvoj. Nije li to prilika da Zagreb uđe u društvo ‘city break’-odredišta za kojima smo do sada kaskali?
– Zadatak PPS-a bio je napasti potencijal od desetak milijuna potrošača uspostavom strategija PPS-a formirajući klub PPS-a i sustav oznaka, razviti specifična iskustva PPS, poduprijeti događaje PPS-a, organizirati edukativne programe PPS-a te razviti strategiju napada na industriju putovanja i aviokompanije izradom jasnog plana aktivnosti. I sve to radi osvajanja milijun dodatnih dolazaka izvan sezone u idućeih nekoliko godina. Međutim, umjesto da se HTZ profesionalno posveti izradi programa PPS-a, primjerice zagrebačkog adventa ili splitske zime, koji imaju tržišni potencijal da brzo narastu kao programi PPS-a, troši novac na interni marketing i na oglašavanje ljepota Hrvatske samim Hrvatima. Točno se zna gdje Hrvatska može i treba osmišljavati posebne programe PPS-a u prvoj fazi, za od 10 do 15 odredišta pristupačnih zrakoplovima i koji imaju urbane i druge pretpostavke, hotele, svoje moguće priče i događaje koje valja globalno promicati i prodavati. Međutim, marketinški plan koji je detaljno predložio razvoj tog programa traži profesionalni pristup marketinškome menadžmentu ove zemlje koji, izgleda, nikako da se dogodi. Zato će novi direktor zaista trebati zasukati rukave i početi ne samo razmišljati nego i djelovati globalno, inače nam prijeti još jedan veliki marketinški promašaj i bacanje novaca u prazno – smatra Miroslav Dragičević, suvlasnik Horwath HTL-a.

Babaroga za plašenje naroda PPS i projekt monetizacije autocesta povezuje namjera da ‘prodamo’ nešto što već imamo, ne stvarajući pritom novu dodanu vrijednost. Ako ne prodamo ‘Snježnu kraljicu’, neće se dogoditi ništa tragično – promrznuti  Hrvati i dalje će nazdravljati cupkajući na Sljemenu. Međutim, ako autoceste ne damo u koncesiju, problem će biti mnogo ozbiljniji. Monetizacija je postala babaroga kojom se plaše glupi Hrvati koji ne razumiju da, ako ne monetiziramo autoceste, neće imati novca ni za benzin ni cestarinu.
Ekonomski stručnjak Željko Perić smatra da je stvar dovedena do apsurda, najviše zbog nedostatka pravodobnog iznošenja  pozitivnih strana monetizacije.
– Ljudi koji su vodili projekt kao da su zaboravili da su temeljita priprema i komunikacija najvažniji uvjeti za uspješnu provedbu. Takvu su situaciju na prilično kaubojski način iskoristile skupine koje će vjerojatno uspjeti minirati projekt a da njihovi partikularni interesi nisu nimalo podudarni. U ovom slučaju nismo doživjeli da pamet i znanje nadvladaju snalažljivost i jeftin populizam – tvrdi Perić.
Vlada je optuživana da nema alternativu ako projekt ne uspije. Ministar Siniša Hajdaš Dončić kaže da alternativa postoji, a ona podrazumijeva smanjivanje investicija u HŽ Infrastrukturu i Hrvatske ceste te sniženje standarda u školstvu ili zdravstvu. Čovjek bi se iznenadio da oni uopće mogu biti niži od dosadašnjih. Kao mogućnost ostaje i privatizacija izdvojene tvrtke HAC ONC. Nije spomenuo mogućnosti za koje se zauzimaju stručnjaci, a to su uvođenje sustava vinjeta, što bi moglo smanjiti troškove naplate cestarine; spajanje svih triju tvrtki (HAC, ARZ i HAC ONC) kako bi se smanjio broj zaposlenih i lakše reprogramirali sumanuti krediti, kao ni izdavanje obveznica koje bi otkupio ili HNB ili građani.

Strategija bez operativnih planova Dolazimo do našega najvećeg potencijala ‒ Industrijske strategije od 2014. do 2020. Zanimljiva je ta startna 2014. koja je očito bila rezervirana samo za razgovor o Industrijskog strategiji. Dokument predviđa prosječnu godišnju stopu rasta BDP-a od 2,85 posto uz otvaranje više od 85 tisuća novih radnih mjesta (od početka krize u industriji je, prema nekim podacima, izgubljeno 160 tisuća radnih mjesta). Za one koji su već, razumljivo, zaboravili koji su to strateški potencijali ‘pomnoženi sa samima sobom’, to su proizvodnja osnovnih farmaceutskih proizvoda i pripravaka, proizvodnja računala te računskih i optičkih proizvoda, proizvodnja gotovih metalnih proizvoda, računalno programiranje, savjetovanje i povezane djelatnosti, proizvodnja elektroničke opreme, strojeva, uređaja, proizvodnja prehrambenih proizvoda te namještaja.
Kao i projekt PPS-a tako i Industrijska strategija operativno počinje iduće godine i za nju je iz proračuna predviđeno 130 milijuna kuna. Je li to dovoljno za potpun preokret i otvaranje 85 tisuća novih radnih mjesta, 30-postotni rast izvoza i povećanje produktivnosti od 69 posto? Operativni je start 2015., ali gdje su odgovori na pitanja koja je odgovornost svakoga Vladinog resora za njegovu provedbu, u kojim rokovima i koje su sankcije za one koji ih se ne budu držali. Što će poduzetnici konkretno imati od tog dokumenta, što im je činiti i komu se mogu obratiti sada kad imamo taj dokument?

Ministar Ivan Vrdoljak najavio je strogo praćenje i godišnju reviziju kako se ne bi dogodilo da strategija završi zaboravljena, ali ne zna se koga će pratiti ni što će biti predmet revizije.
‒ O Industrijskoj strategiji nikad se nećemo svi složiti, ali jedno je sigurno: strategija iza koje ne slijede operativni planovi neće donijeti nikakve rezultate. I autori Strategije napisali su da je nužno formiranje tima iz ključnih ministarstava koji bi bili zaduženi za provedbu i angažman konzultanata za njezinu organizaciju. Predložili su također usklađenje različitih strateških dokumenata izradom cjelovite gospodarske strategije i još mnogo toga. Budući da je u dokumentu odgovornom proglašena Vlada, onda je prvi korak očito na njoj. Nažalost, moram reći da je moj dojam da se previše toga, čak često u dobroj želji i namjeri, predlaže ili radi nekoordinirano, pa onda imamo čudne situacije da se s jedne strane u Strategiji naglašava važnost tržišta kapitala, a s druge strane država u praksi izbjegava privatizaciju preko burze, čak se pod utjecajem nekih skupina odgađaju privatizacijski procesi, kao probni baloni puštaju se ideje koje pod znak pitanja stavljaju sudbinu mirovinskih fondova i slično. Dakle, ako napisanu strategiju ne prate operativni planovi i mjere, ako sve daljnje aktivnosti nakon njezina prihvaćanja nisu međusobno logično povezane, onda će i taj papir završiti u ladici kao i mnogi prije njega – tvrdi Perić, dodajući da poslovnu okolinu ne stvaraju samo državne institucije, nego je uvelike povratno determinira i ponašanje svih subjekata u poslovnim događajima.

Definicija impotentnosti Sudionici usporavanja ili bojkota reformi, korupcijskih aktivnosti, namještanja natječaja i sličnih postupaka ili krivci za njih uvijek su na najmanje dvije strane. Zato će se, kaže, hrvatski potencijali početi ozbiljnije iskorištavati tek kad pamet i znanje i u javnoj i u privatnoj sferi nadvladaju snalažljivost i jeftin populizam. Do tada će hrvatskoj stvarnosti ipak više odgovarati definicija impotentnosti – nesposobnosti iskorištavanja potencijala, njezina nekonzistentnost ili sposobnost održavanja, makar i u svrhu kratkotrajnog zadovoljstva.