Društvena pokretljivost ili socijalna mobilnost jedna je od ključnih kategorija u sociologiji, koja označava kretanje pojedinaca i grupa među različitim pozicijama u društvu. Ona se ispoljava u tri oblika kao horizontalna, vertikalna i prostorna pokretljivost.
Horizontalna pokretljivost je društveni proces koji podrazumijeva pomicanje pojedinaca i grupa iz jedne društvene grupe u drugu tako da se zadržava uglavnom isti društveno-ekonomski status.
Sociološki je mnogo značajnija vertikalna pokretljivost kada pojedinci i grupe bitno mijenjaju svoj društveno-ekonomski položaj, tako što prelaze u drugi sloj, viši ili niži na ljestvici socijalnog zadovoljstva. Prostorna pokretljivost je fizička pokretljivost pojedinaca i društvenih grupa u određenom geografskom prostoru i najviše je izražena u migracijama.
Društva se razlikuju u mjeri u kojoj je društvena pokretljivost dozvoljena. Neka društva su zasnovana na zatvorenom klasnom sistemu u kojima je kretanje iz jedne klase u drugu skoro nemoguće. U sistemu kasti, na primer mobilnost je strogo ograničena okolnostima nečijeg rođenja. U otvorenim klasnim sistemima je, međutim pripadnost klasnom sistemu zasnovana više na individualnom postignuću.
Nezahvalna je istina da se mogućnosti osobe pri rođenju djelomično povezuju sa socioekonomskim statusom. Rođenje u nekom društvenom položaju i dalje će oblikovati mnoge generacije koje dolaze, no uspinjanje na društveno ekonomskoj ljestvici je svakako moguće. Međutim, uspinjanje na toj ljestvici ovisi i o prilikama koje se mogu očekivati u nekoj državi.
Svjetski ekonomski forum objavio je izvještaj društvenoj mobilnosti u kojem je rangirao 82 zemlje prema njihovoj uspješnosti u pet ključnih stupova:, pristup zdravstvo, obrazovanje tehnologiji, radni uvjeti i socijalna zaštita.
Iako većina zemalja želi stvoriti ravnopravne uvjete nekima ide bolje, a nekima niti ne ide. Socijalna mobilnost odnosi se na kretanje pojedinaca prema socijalno-ekonomskoj ljestvici prema gore ili prema dolje u odnosu na njihov trenutni položaj, poput obitelji s malim primanjima koja se kreće prema gore kako bi postala dio srednje klase. Zemlje s visokom razinom socijalne mobilnosti pokazuju niže razine nejednakosti dohotka i pružaju građanima jednake mogućnosti za svaki od pet navedenih stupova.
Mobilni pobjednici i gubitnici
Prvih deset mjesta zauzimaju europske zemlje, ali među Europljanima se ipak ističu Skandinavske zemlje koji drže sam vrh ljestvice.
Na prvom mjestu je tako Danska s najvećim indexom društvene mobilnosti. Prema WEF-u, osoba rođena u Danskoj koja se rodi u obitelji s jako niskim primanjima, trebat će dvije generacije da dođe do srednjeg ranga primanja. U Brazilu ili Južnoafričkoj Republici, recimo, za dostizanje srednjeg ranga je potrebno čak devet generacija, ako se pretpostavi da će se rast i razvoj tih zemlja odvijati tempom kojim se danas razvijaju.
Jedna od rijetkih ne europskih zemalja koja se našla među 20 je Kanada koja dobro djeluje na većini stupova, jedino gdje bi se moglo dogoditi je poboljšanje je područje cjeloživotnog učenja, što uključuje podršku nezaposlenima i podučavanje digitalnih vještina. Na samom dnu ljestvice nalaze se tri afričke zemlje. Posljednje mjesto tako zauzima Obala Bjelokosti, a iznad nje su Senegal i Kamerun. Posljednja zemlja ima indeks 34.5 dok indeks Danske iznosi 85.2 boda.
Prema izvješću, većina državnih gospodarstava daleko su od pružanja poštenih uvjeta za napredak svojih građana, a najveći su izazovi su u rasponu od nedostatka socijalne zaštite i niskih plaća do loših sustava cjeloživotnog učenja.
Što se tiče Hrvatske, prema ovom izvješću nalazimo se na 36. mjestu s indeksom od 66.7 bodova. Slovenija je ispred nas i nalazi se na 13. mjestu s 76.4 boda, dok se Srbija nalazi na 41. mjestu sa 63,8 bodova.
