Duše prodane tehnologiji

Privatnost je svedena na nekoliko inča. Tko želi obraniti svoju, može navući digitalnu burku ili pobjeći od civilizacije. Koliko ste puta pristali učiniti nešto što inače ne biste samo da se domognete željenoga gadgeta ili softvera?

Tekst: Igor Škevin
Foto: Liderova arhiva

Koja je razlika između Marka Zuckerberga, osnivača Facebooka, društvene mreže na webu, i Juliana Assangea, osnivača Wikileaksa, sitea koji objavljuje tajne dokumente? Assange podatke korporacija daje vama i zbog toga je tražen kao zločinac, a Zuckerberg vaše podatke prodaje korporacijama zbog čega je proglašen čovjekom godine.U ovoj kao i u svakoj šali ima istine, no ona je nešto gorča jer je u pitanju privatnost svih nas, privatnost koje smo se svjesno ili nesvjesno odrekli jer želimo postati bolji, ljepši ili pametniji. Doduše, stara kajkavska izreka kaže da svaki bedak svoje veselje ima, ali ovo je prvi put da želimo biti ono što nismo pomoću nekakvih elektroničkih napravica i/ili programa za njih. I da, usput otkrivamo o sebi ono što ne bismo priznali ni rođenoj mami.

Nedavno se podignula strašna medijska prašina kad su Britanci Alasdair Allan i Pete Warden otkrili da Apple prikuplja podatke o lokacijama svih iPhonea 4 i iPada. Kad su se stvari malo smirile, ispalo je da ti lokacijski podaci služe za brže dobivanje usluga za koje je potrebna lokacija korisnika, poput odgovora na upit o najbližem kinu, te da je prikupljanje tih podataka moguće izbjeći tako da se u postavkama isključi opcija Location Services. Što zapravo telekomi znaju o nama? Malte Spitz (www.malte-spitz.de), njemački političar i zagovornik privatnosti, sudskim je putem zatražio od mobilnog operatera sve podatke o sebi i dobio je 35.831 različit podatak iz razdoblja od šest mjeseci, a zatim je site njemačkih novina Zeit Online napravio i objavio interaktivnu kartu Spitzova kretanja (www.zeit.de/datenschutz/malte-spitz-data-retention). Što se iz te karte doznaje o Malteu Spitzu? 

'Kada je Spitz hodao ulicom, kada se vozio vlakom, kada je bio u zrakoplovu. Pokazuje gdje je bio u gradovima koje je posjetio. Vidljivo je gdje je jeo i gdje je spavao, kada je bio dostupan na mobitel, a kada nije. Pokazuje kada je htio razgovarati mobitelom, a kada je više volio komunicirati SMS-om. Vidi se i koje je pivnice volio posjećivati u slobodno vrijeme. Sve u svemu, vidljiv je cijeli njegov život', navodi Zeit Online.

Možete li reći za koliko ste takvih prikupljanja podataka sami krivi? Ruku na srce, koliko ste EULA, sporazuma o licenciji za krajnjeg korisnika, pročitali u cijelosti? Ako baš niste strastveni pravni stručnjak za anglo-saksonsko pravo, sa supspecijalizacijom za računalno pravo, možemo se kladiti da niste pročitali nijedan takav sporazum. Jer takav sporazum koji ide uz Appleov iTunes, program za download i preslušavanje glazbe, sadrži čak više od 15.000 riječi. A u njemu uredno piše da 'Apple i partneri imaju pravo prikupljanja, čuvanja i prosljeđivanja podataka o lokaciji vašeg Appleova uređaja'. Stvar malo ublažava formulacija 'podaci se prikupljaju anonimno kako bismo poboljšali uslugu'. Tko onda ne bi popustio Appleu i dopustio prikupljanje podataka, ali i instalaciju programa kojim mu postaje dostupna glazba iz kataloga s više od 14 milijuna pjesama? Više zabrinjava činjenica da je vaš položaj - imali iPhone ili nemali, isključili lokacijske servise ili ne isključili - uvijek poznat vašemu mobilnom operateru. Bilo kojem telekomu u svakom trenutku dostupni su podaci o najbližoj baznoj stanici svakog korisnika, odakle je samo korak do toga da se jednostavnom triangulacijom (podacima o udaljenosti od triju baznih stanica) dođe do točnog položaja korisnika. Dodajte tomu propis kakav usvaja sve više država, a ima ga i Hrvatska, da je svaki telekomunikacijski operater dužan o svom trošku postaviti i održavati opremu koja omogućuje prisluškivanje bilo kojeg operaterova korisnika, pa ćete doći do činjenice da je, odobri li to istražni sudac, svi razgovori, SMS-ovi i sve što ste radili na internetu dostupno policiji.

A što je s onima koji to rade mimo zakona? U Velikoj Britaniji od 2006. godine razvlači se afera o prisluškivanju telefonskih razgovora, poruka na automatskoj sekretarici mobitela i elektroničke pošte, koje je provodio tjedni tabloid News of The World. Prisluškivali su i političare i nogometaše i glumce, čak i visoke vojne časnike, a ni članovi kraljevske obitelji im nisu bili strani. U siječnju ove godine bivši urednik časopisa News of the World Andy Coulson dao je ostavku na mjesto direktora komunikacija u uredu premijera Davida Camerona jer nije mogao raditi pod svakodnevnim pritiskom govorkanja o tome kako je taj časopis dolazio do senzacija dok mu je on bio na čelu. Prisluškivanje za novinare Newsa odrađivao je privatni detektiv Glenn Mulcaire, a posljednja uhićenja dogodila su se početkom travnja.

Pretpostavlja se da je Mulcaire za upad u elektroničku poštu hakirao tuđa računala koristeći se trojanskim konjem, vrstom zloćudnog softvera koji napadaču daje kontrolu nad napadnutim računalom. U mobitele se pak upadalo instaliranjem na njih također zloćudnog softvera, za što je trebalo doći u posjed mobitela tijekom samo nekoliko sekundi vlasnikove nepažnje. Nakon toga korisnik ne može ustanoviti da ima 'parazita' na mobitelu, a napadač može sve što može i policija s nalogom ili mobilni operater: slušati razgovore i glasovne poruke i čitati SMS-ove te pratiti gdje je korisnik... Jedino što pomaže jest ugasiti mobitel i izvaditi bateriju. Ili nabaviti kriptotelefon, mobitel koji elektronikom šifrira sve razgovore, te bez prisluškivanja razgovarati s korisnikom istovrsnog mobitela. Međutim, takav uređaj stoji na tisuće kuna pa je jeftinije instalirati softver koji šifrira razgovore i, dakako, ne ispuštati telefon iz vida ni sekundu.
Zašto se izlažemo tim posve realnim opasnostima? Samo da bismo bili uvijek dostupni? Kao da smo svi neurokirurzi pa o minuti našeg vremena ovise ljudski životi. Ne dajemo li si malo previše na važnosti?  A što je s internetskim siteovima poput Facebooka, na kojemu smo skloni objaviti fotografije na kojima se vidi gdje stanujemo i ljetujemo, s kime se družimo, kako izgledaju naša djeca i s kime se ona druže... Ponovno dajemo podatke koje ne bismo dali nepoznatome na prvom susretu. I uporno nam se ne da prilagoditi postavke privatnosti tako da te podatke vide samo naši prijatelji, pa imali ih 670 i bili oni prijatelji samo na Facebooku. Al' važno je da se na fotografijama vidi da smo ljepši i pametniji nego u stvarnom životu.
A ako mislite da je Facebook kao tvrtka procijenjen na između 50 i 78, 75 milijardi dolara, što je vrijednost 17 Twittera i još neki 'sitniš', zbog lijepih očiju utemeljitelja Marka Zuckerberga, grdno se varate. Facebook je najvredniji i ostvaruje najviše prihoda od oglašavanja, i to precizno ciljanog. On naime prikuplja podatke o svakom korisniku: tko su mu prijatelji, u koje se grupe uključuje, koje igre igra, na koje postojeće oglase klika, iz kojeg je dijela svijeta... Sve te podatke prikupljaju gomile servera u golemim bazama podataka. Kada se pojavi oglašivač koji primjerice želi prodavati automobile određene marke i određene cijene, i to baš u Hrvatskoj, Facebook mu može ponuditi točno određene korisnike za koje je vrlo precizno izračunata vjerojatnost da će kliknuti na oglas za baš taj automobil. Je li vam sada postala jasna šala s početka teksta?

Sada vam je sigurno jasno i zašto je vrijednost korporacije Google veća od 200 milijardi dolara. Google je najveći pretraživač na internetu, na kojemu čak 80 posto ljudi pronalazi webove koje želi posjetiti. Marljivo sprema podatke o svakom korisniku, pa kad korisnik u pretraživač upiše marku automobila i riječ cijena, osim linkova na trgovine automobilima Google će mu ponuditi oglase za koje su oglašivači platili da budu prikazani, uz ključne riječi od kojih je prva marka automobila, a druga 'cijena'. Google nudi i svoj preglednik weba browser Chrome, za koji se nedavno doznalo da kao i drugi popularni browseri, Mozillin Firefox, Appleov Safari i Microsoftov Internet Explorer, pamti podatke o tome po kojim je webovima surfao korisnik, i to čak godinu i pol. Stvar je u javnost procurila kad je 20. travnja predsjednik američkog Federalnog povjerenstva za trgovinu Jon Leibowitz javno 'pljusnuo' Google zato što u browser nije ugradio opciju 'Ne prati me', kojom korisnik može isključiti prikupljanje podataka o sebi, a koju su ugradili ili najavili ugraditi ostali proizvođači glavnih browsera.
No što ako se odreknete mobitela i ako se prestanete služiti računalom? Hoćete li onda biti sigurni? Vrlo vjerojatno nećete biti ništa sigurniji jer će tehnika u sljedećih nekoliko godina ići u smjeru sve veće primjene čipova za Radio-Frequency IDentification (RFID). Spomenuti čip, kad uđe u određeno elektromagnetsko polje, odašilje podatke o predmetu za koji je prikvačen, baš kao što to čini čip koji je usađen pod kožu psa kad mu se približi veterinarov čitač čipova. RFID čipovi su sve jeftiniji i sve će se češće upotrebljavati za praćenje različitih vrsta robe kroz distribucijski lanac. Međutim, pametni kućanski uređaji pratit će čipove i po kući: hladnjaci će upozoravati na rok uporabe namirnica, perilice na potrebu da se određeni komadi odjeće operu, automobili će upozoravati na istrošenost guma. Dodate li tomu i da će većina bijele tehnike biti spojena na internet i da će sama moći naručivati kućanske potrepštine, evo još jednog razloga da nabavite baš te pametne uređaje i da se pravite ljepši, pametniji i moderniji od susjeda. A tako ste ponovno omogućili i nepozvanima da dođu do podatka o vašem prljavom rublju, ovaj put doslovno.

Ipak, sami podaci o tome da je netko bio na Savskom mostu u 17 sati i 53 minute 25. travnja 2011. godine nisu razlog za paniku, sve dok ne znate o kome je riječ imenom i prezimenom, što kasnije možete povezati s podacima o drugim njegovim lokacijama. Znači da vas netko mora prepoznati da bi lokacijske podatke povezao s vama. Netko tko zna vaše lice. A tko vas može prepoznati? Google je nedavno objavio aplikaciju Google Goggle, pretragu slika za mobilne telefone, koja na osnovi fotografije snimljene mobitelom pretražuje web i određuje o kojoj se turističkoj veduti radi. Google je nedavno dobio patent 'Prepoznavanje lica uz pomoć društvenih mreža', čije ime govori sve. Imate profil na Facebooku, netko vas fotografira mobitelom i softver vas prepozna po slici na Facebooku. Ispada da se od toga možete obraniti jedino tako da i muškarci i žene u razvijenim zemljama počnu raditi ono što, odnedavna u Francuskoj, zakon zabranjuje - na javnome mjestu zaklanjati lice burkom. Ili, ne želite li izlaziti nego sjediti kod kuće, izbacite sve kućanske uređaje. Možete i počupati sve žice baš kao Victor Apfel, glavni junak katastrofične SF priče Johna Varleyja 'Pritisni enter', kada shvati svu dubinu zavjere strojeva protiv ljudi. Ili se pak odseliti u šumu, dalje od bilo kakve civilizacije.