Gdje si, vilo Velebita?

Znanost ne priznaje vile i vilenjake. U njih vjeruju tek oni koji su se, svjesno ili nesvjesno, priklonili supernaturalizmu, jednom od dva glavna smjera kojima se tumači svijet .

Tekst: Kata Pranić
Foto: Liderova arhiva

Nema onoga koga bar jednom u životu nije ‘posjetila’ vila, ako nijedna druga onda Zubić vila, ona koja svaki ispali mliječni zub ostavljen pod jastukom nagradi lijepim darom. U mitologiji mnogo mjesta zauzimaju legende o vilama i vilenjacima. Starije generacije, iz doba dok nije bilo televizora i online komunikacije, slobodno vrijeme kratile su pričama o prelijepim, zlatokosim djevojkama koje obitavaju na izvorima, planinama, šumama i livadama te ljudima čine dobro ili loše.

O postanku vila postoje brojne priče, a jedna od njih je i da su vile ohole djevojke koje je Bog prokleo. Druga ima veze s Biblijom i nesretnom Evom koja je nakon progonstva iz raja imala mnogo djece o kojoj se nije dobro brinula. Kad ju je Bog upitao da mu pokaže djecu, Eva je prljavu skrila, a pokazala čistu koju je Bog blagoslovio. Otud priča da su vile i vilenjaci neblagoslovljena djeca. U našim krajevima vile su nazivane različito, pripisivane su im nadnaravne moći i besmrtnost, a danas, tvrde parapsiholozi, Istra je prirodno stanište vila i vilenjaka. U prošlosti su to bile planine Velebit, Dinara, Biokovo…, no nema mjesta u Hrvatskoj koje nije imalo svoje vile koje su noću uvijek na određenom mjestu plesala kolo, a onoga tko bi ih ometao u tome, pretvorile u drvo ili kamen…

Budući da vile ‘ne vole nepravdu i pomažu slabijima’ moguće je da je legenda o velebitskim vilama bila nadahnuće za domoljubnu pjesmu ‘Vila Velebita’ nastalu u drugoj polovici 19. stoljeća. Vjekoslav Klaić 1893. zabilježio je tekst i glazbu te pjesme u ‘Hrvatskoj pjesmarici’, a dobio ga je od književnika Vjenceslava Novaka iz Senja gdje su tu pjesmu pjevali. No mnogo prije vilama je bio opčinjen predstavnik starije hrvatske književnosti Petar Zoranić (1508.-1569.), obrazovani ninski plemić koji je u svojoj knjizi ‘Planine’ opisao susret s vilama u Paklenici koje su ga vodile Velebitom. Svatko tko je bio u tom dijelu Hrvatske teško da je ostao netaknut ljepotom veličanstvenog sraza mistične planine i mora pa je vjerojatno i Zoranić tu divotu doživio nadnaravnom.  U novijoj povijesti, novinar i publicist Šime Balen u svojim je putopisnim zapisima s planine objavljenim 1985. pod naslovom  ‘Velebit se nadvio nad more…’ pisao o susretu s vilama. Balen nije bio te sreće, ali neki od njegovih sugovornika jesu.

Kult vila i vilenjaka njeguje se u raznim kulturama, a suvremeni svijet se još klanja mitu zvanom ‘Noć vještica’, Halloween, blagdanu koji se posljednjih desetljeća iz protestantskih zemalja proširio i na katoličke, a obilježava se u noći 31. listopada, prije Svih Svetih. Tradiciju su započeli stari Kelti koji su tako obilježavali povratak pokojnika jednom godišnje u svoje domove. Budući da je 1. studenoga u starih Kelta bio i početak nove godine, taj blagdan je imao višestruko simbolično značenje. Stari su Rimljani utemeljili taj datum kao noć mrtvih, vjerujući da tada pokojnici posljednji put dolaze u svoje domove. Neki su ostavljali hranu na kućnom pragu, a drugi dubili korjenasto povrće u koje su stavljali upaljenu svijeću kako bi zle duše odvratile od svojih domova. Amerika je još u 16. stoljeću utemeljila bundevu kao simbol ‘Noći vještica”, a tu priču, kao i sve ostale masovno upotrebljive, prodala širom zapadnog svijeta. 

No znanstvenici imaju posve drukčije stavove o ovoj temi i postojanju nadnaravnih bića jer ne postoje znanstveni dokazi o postajanju istih. 
- Postoje dva načina na koje možemo tumačiti svijet. Oba su pretpostavke, oba su logički moguća, ali ne mogu oba biti ispravna - jedan, po definiciji, isključuje drugi. Prvi je supernaturalizam – ideja prema kojoj osim prirode postoji još i nevidljivi, nepredvidljivi svijet. Drugi je naturalizam – ideja da je priroda jedina prava stvarnost i ništa izvan nje ne postoji. Znanost radi u okviru naturalizma, sve pojave smatra prirodnim pojavama. Zato je znanstveno objašnjenje natprirodnog, kakvo nude takozvani parapsiholozi, naprosto apsurdno. Ono je, u najmanju ruku, nekonzistentno – objašnjava dr. sc. Dario Hrupec, fizičar s Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu. 

Dr. Hrupec kaže da ne postoje znanstveni eksperimenti s onima koji vide nadnaravna bića. Postoje eksperimenti, ali nisu znanstveni jer ne poštuju temeljne principe znanosti.
-  Takva se ‘znanost’ naziva Fairy Tale Science (znanost-bajka) ili čak Tooth Fairy Science (Zubić vila-znanost) jer testira ono za što prethodno nije utvrdila da postoji. Ljudi ponekad varaju (kao dvije djevojčice koje su 1917. napravile fotografije s vilama), a ponekad stvarno vide (i još češće čuju) bića koja njihova okolina ne opaža. No ta bića ne dolaze iz paralelnog svijeta. Ona dolaze iz ljudskog uma. Evolucijska psihologija (nova znanost koja kombinira psihologiju s biologijom) počinje razumijevati takve pojave. To je fascinantno. I to je znanost – kaže dr. Hrupec navodeći da je neobičan zadatak za znanstvenika komentirati ‘natprirodne pojave koje se prenose usmenom narodnom predajom’, konkretno vile i vilenjake. Prihvatio ga je ne zato da pokuša ponuditi ‘znanstveno’ objašnjenje vila nego da pokuša ukazati na, naizgled trivijalnu, razliku između znanosti i mita.

- Riječ je zapravo o ključnoj razlici između prirodnog i natprirodnog. Zanimljiv je podatak da većina ljudi voli priče o čarobnim bićima. I to je dobro, mašta je predivna ljudska sposobnost, preduvjet je kreativnosti u znanosti i umjetnosti. No pojedini ljudi ne mogu jasno razgraničiti fikciju od realnosti, izmišljeni svijet od stvarnoga, a to više nije dobro. To vodi do, u najboljem slučaju, povremenog donošenja krivih odluka ili, u najgorem slučaju, potpunog nesnalaženja u realnom svijetu – objašnjava dr. Hrupec, dodajući da je mit o sićušnim ljudima s krilima započeo 1917. godine kad su se dvije djevojčice u jorkširskom selu Cottingley navodno fotografirale s vilama.

Sve bi možda završilo kao bezazlena dječja igra da u priču nije neslavno povjerovao slavni Arthur Conan Doyle, autor Sherlocka Holmesa. Doyle je, nakon što su mu umrli žena, sin i brat, bio prigrlio spiritizam i pod svaku je cijenu želio dokaz postojanja nekog paralelnog, natprirodnog svijeta. Vile i vilenjaci su postupno zaživjeli u pričama. Za Zubić vilu, primjerice, zna gotovo svako dijete. S vremenom se vile počelo prepoznavati u drugim mitskim bićima (nadnaravnim stvorenjima iz narodne tradicije) - kaže dr. Hrupec navodeći da je vjerovanje u takve stvorove uobičajeno u svim zabačenim krajevima svijeta. Kod nas se ta vrsta vjerovanja posebno dugo zadržala u Istri, najvjerojatnije su tamošnji sakupljači pučkih predaja bili marljiviji nego drugdje.

Narodna kazivanja o štrigama, krsnicima, morama i orcima zapisali su, među ostalima, Drago Orlić u knjizi ‘Štorice od štrig i štriguni’ te Boris Perić i Tomislav Pletenac ‘Fantastična bića Istre i Kvarnera’. Stoga se može čuti kako ‘hrvatski parapsiholozi’ Istru trenutačno smatraju prirodnim staništem vila.
- Stvar je u tome da su ti fairy tale znanstvenici pogrešno zaključili da su prikupljanjem podataka koji se slažu s njihovom hipotezom, prikupili podatke koji potvrđuju njihovu hipotezu – tvrdi dr. Hrupec. No bez obzira na znanost uvijek će biti onih koji će stvarnost uljepšavati paranormalnim pojavama, bez obzira je li riječ o komunikaciji s nadnaravnim bićima ili samo obilježavajući ‘Noć vještica’.