Nanofobija napada

Liječnici, profesori i zaštitnici ljudskog zdravlja smatraju da industrija, prihvaćajući nanotehnologiju zbog njene učinkovitosti, gubi iz vida razarajuću moć tih sićušnih čestica jer čak i običan toster emitira nanočestice pa se dugotrajnom uporabom povećava opasnost. Što tek reći o trapericama koje u svom sastavu imaju karbonske nanocijevi?!

Tekst: Stanka Durn

Zvuči pomalo zastrašujuće, poput poznatih science–fiction novela čuvenog Michaela Crichtona. Da bi osvojile tržište, manje kompanije, čak i relativno nepoznate, proizvode razne vrste krema, mirisa ili losiona koji u svom sastavu imaju nešto što pomaže boljoj učinkovitosti takvih preparata. No, ti super mali sastojci ujedno imaju neočekivan i neželjen učinak. Oni ulaze pod kožu, u tijelo i napadaju organe poput jetara. Takvi scenariji poznati iz čuvenih filmova Alfreda Hitchcocka još doduše nisu realizirani u filmovima ili TV serijama, ali već imaju svoje ime. Nanofobija!

Sve je veći straha od nanočestica koje možemo naći u milijunima raznih preparata koji se koriste u svakodnevnom životu i prodiru pod kožu, ulaze u tijelo i napadaju organe. Što su manji, ti dijelovi lakše putuju kroz tijelo krvnim žilama, objašnjava dr. Adnan Nasir, profesor dermatologije na Sveučilištu North Carolina. Što je još gore, te nanočestice su neuništive, barem za sada i ako se akumuliraju u organima, može se dogoditi da i oni izgube svoju funkciju. Zbog toga je dignuta uzbuna. Liječnici, profesori i zaštitnici ljudskog zdravlja smatraju da industrija prihvaćajući nanotehnologiju zbog njene učinkovitosti gubi iz vida razarajuću moć tih sićušnih tihih ubojica jer čak i običan toster emitira nanočestice od dva do 30 nanometra pa se dugotrajnom uporabom povećava opasnost. Što tek reći o trapericama koje u svom sastavu imaju karbonske nanocijevi koje im daju veću čvrstinu i izdržljivost. Nanokomponenata ima i u losionima za sunčanje, poslije brijanja jer, na primjer, srebro u nanoformi služi kao ubojica bakterija pa ga mnogi stavljaju u sastav svojih proizvoda. A što tek reći za brojne linije kozmetike koje su svom sastavu imaju mineralne zaštitne dodatke?!

Tako, primjerice, neki materijali koji su potpuno benigni mogu postati vrlo opasni ako se koriste u nanoveličinama, upozorava Michael Hansen, znanstvenik koji radi za takozvanu potrošačku uniju. Upravo zbog toga što su beskrajno mali, mogu ući bilo gdje i postati opasni. S druge strane predstavnici kozmetičke industrije naravno negiraju takve opasnosti jer za sada nema dokaza o njima. Nikakvim kliničkim ispitivanjima nisu pruženi dokazi o opasnostima jer ih do sada nije ni bilo. Predstavnici  kompanija koje se služe nanotehnologijama tvrde kako je upravo koža najveća zapreka prolasku bilo kakvih materijala pa i nanočestica u tijelo. Kao krunski dokaz toga oni podastiru podatke da i kozmetički preparati koji sadrže molekule poput tekućeg silikona zvanog cyclopentasiloxane koji je čak i manji od nanočestica ne izaziva neke opasne popratne pojave. No, zbog sve većeg odjeka koji u javnosti dobivaju strahovi od mogućih posljedica i Ken Marenus, stariji potpredsjednik ugledne kompanije Estee Lauder, založio se da se nanočestice tretiraju kao i sa svim drugim kemijskim sastojcima preparata. Toksikološki standardi moraju vrijediti za sve, kaže Marenus.

U nekim slučajevima čak i posebno reklamirani proizvodi s visokim ekostandardima sadrže u sebi nanočestice koje mogu ugroziti život. Što reći na primjer o čistom sapunu koji se prodaje kao visoko vrijedan proizvod i u svom sastavu ima pet nanometarske čestice srebra kombiniranog sa silicijem koji su zajedno manji od jedne pore na koži. Taj je materijal namjerno proizveden kako bi mogao ući u ljudske pore na koži i ubijati bakterije koje se tamo nalaze i praktično su nedodirljive drugim postupcima. I dok zagovornici uporabe nanočestica tvrde kako se one isperu nakon uporabe običnom vodom neki stručnjaci tvrde kako dio njih ostaje pod kožom i nastavlja putovati tijelom oštećujući organizam. Razni nanoderivati skupih metala očito postaju trend. No, digla se prava panika kada je na primjer Chantecaille predstavio svoju Nano Gold Energizing kremu namijenjenu njezi lica i vrijednu 420 dolara za jednu malu bočicu u kojoj se nalazila smjesa nanočestica od pet nanometra zlata i srebrnih niti. I to usprkos odgovorima iz tvrtke da je riječ samo o malim komadićima koji služe kao antioksidansi. A kada je u Velikoj Britaniji provedeno istraživanje među kozmetičkim kompanijama o tome koriste li nanočestice za svoje proizvode, od njih 67 samo je 17 kompanija odgovorilo, a samo ih je osam priznalo da koriste u svojim proizvodima nanomaterijale. No, u svakom slučaju riječ ‘nano’ postala je vruća i o njoj se sve više raspravlja. Pa čak kada i stignu proizvodi kao što je iPod nano ljudi više nisu tako sigurni da je to sjajna stvar, ponavlja dr. Hansen.

Nanotehnologija ipak, usprkos svemu, ide dalje ne mareći previše za upozorenja koja šalju stručnjaci. Nešto slično bilo je i s cigaretama koje su bez ikakve sumnje štetne, no ljudi i dalje puše, kažu neki stručnjaci pokušavajući postaviti granice uporabe nanotehnologija. No, neki od njih idu ne samo korak dalje već i više od toga upozoravajući na opasnost stvaranja malih robotiziranih tvornica u kojima će se nanotehnologijom proizvoditi nanomaterijali. Nije to poput elektroničkog doba ili spajanja robota s ljudskim mozgom, kažu oni. To je i jedno i drugo.

Male kompanije koje će u milijunskim serijama proizvoditi nanočestice koje su danas skupe i vrijedne vremenom će postati jeftine i svakom dostupne. A tada počinje košmar kojem se neće znati tko, kada i koliko koristi nanotehnologiju za svoje proizvode jer će je biti svugdje i to po vrlo niskoj cijeni. Danas je ona još ekskluzivna i može biti podvrgnuta nadzoru no kada preskoči te granice ekskluzivnosti postat će masovna, serijska i jeftina roba. I opasna.