Neumorni stvaratelj umjetnog života, gostuje u Tehnopolisu

Genetičar Jack W. Szostak još je prije 30-ak godina otkrio i dokazao da su telomere, strukture koje se nalaze na krajevima kromosoma, zaštitni mehanizam DNA te da se skraćuju svakom diobom stanica.

Zajedno s Liz Blackburn, američkom biologinjom rođenom u Australiji, te Carol Greider, američkom molekularnom biologinjom, taj je rođeni Kanađanin poljskih i britanskih korijena zbog toga dobio Nobelovu nagradu za fiziologiju i medicinu 2009. Trebalo je proći nekoliko desetljeća da i akademska zajednica shvati o kakvom je otkriću riječ, a telomere se danas smatraju najpouzdanijim pokazateljem brzine starenja te se s pomoću njih procjenjuje, laički i popularno rečeno, koliko ćemo dugo živjeti. U najuglednijim svjetskim laboratorijima, pa i u Laboratoriju za molekularnu i staničnu biologiju Instituta Ruđer Bošković, primjerice, svatko se može podvrgnuti testiranju kojim se određuje i analizira duljina telomera čovjeka. Profesor genetike Jack Szostak, međutim, uopće ne živi na staroj slavi. Štoviše, nepokolebljivo se bavi stvaranjem umjetnog života u svom američkom laboratoriju. Dok govori o uspjesima, u prvi plan ističe svoje studente i kolege s kojima radi na fascinantnom rađanju sintetičkog života. Uza sve to, istraživač je na Medicinskom institutu Howard Hughes, profesor genetike na Harvard Medical School, profesor kemije i kemijske biologije na Sveučilištu Harvard University te istaknuti istraživač Alexa Richa u Općoj bolnici Massachusetts, a trebalo mu je samo pola dana da odgovori na pitanja iz Tehnopolisa - Liderova mjesečnika o inovacijama, znanosti i tehnologiji - postavljena mejlom. Za nadahnuće domaćim sugovornicima: da nema vremenske razlike, zacijelo bi na mejl odgovorio u trenu, čim bi dobio pitanja. I opet bi se sigurno potpisao jednostavno - kao Jack.