Šišmiš bolji od GPS-a

Ako vam se u gluho doba noći na prozoru ukaže ‘batmančić’, ne bojte se. Nije riječ o utvari, transformeru ni zloduhu nego o suputniku našem svakonoćnom čije sposobnosti nadahnjuju inovatore.

Tekst Kata Pranić
Foto: Liderova arhiva

Radar, sonar, šišmiš... Ne, obrnuto: šišmiš, sonar, radar... Šišmiši, noćni letači, jedini leteći sisavci, pojavili su se prije šezdeset milijuna godina i održali do danas zahvaljujući urođenoj im eholokaciji, savršenom sustavu orijentacije. Zovu ih vampirima, pripisuju im magičnu moć, spominju ih u opisima vještičjih obreda i čarobnjaštva... Istina je drukčija; na planetu ima više od 1000 vrsta šišmiša, na svim kontinentima osim na Antarktici, a samo jedna od njih pije krv životinjama. Ponekad i ljudima jer šišmiši-vampiri ‘pobjesne’ kad im ugroze staništa što se u današnje vrijeme vrlo često događa. Osim što je razdoblje 2011.-2012. proglašeno Međunarodnom godinom šišmiša, znanstvenici intenzivno proučavaju sustav eholokacije da bi pomogli slijepim osobama. Uši šišmišima služe kao oči ljudima, emitiraju zvuk i prema njegovom odjeku lete te su vrlo precizni u snalaženju u prostoru. 

- Šišmiši za orijentaciju i lov koriste eholokaciju: prvo proizvode zvuk visoke frekvencije (ljudima najčešće nečujan) i drugo primaju (slušaju) i analiziraju odjeke (eho) proizvedenih zvukova. Princip eholokacije koristi se u tehnologiji radara i sonora, a najviše bi od pomoći mogao biti slijepim osobama. Pomoću zvuka koji slijepa osoba sama proizvede (najčešće su to klikovi jezikom) u mozgu, sastavi se nešto što bi bilo najbolje opisati kao zvučnu sliku pomoću koje bi bile dostupne informacije o lokaciji na kojoj se predmet nalazi, njegovim dimenzijama i gustoći. Naravno riječ je o udaljenosti od najviše nekoliko metara, odnosno u neposrednoj blizini slijepe osobe - kaže dr. sc. biologije Igor Pavlinić iz Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u Zagrebu koji proučava šišmiše. Slijepi već koriste sustav proizvodnje klikova jezikom, no postoje i posebne naprave koje proizvode klikove, pa sve do implantata koji se ugrađuju u mozak da bi bio osjetljivi na ultrazvuk ili zvuk. Koristeći ovu metodu, jedna svjetska neprofitna udruga već vodi slijepe tinejdžere na planinarenje i vožnju biciklom.

- Šišmiši su jedna od najstarijih linija sisavaca. Oblici koji po svemu odgovaraju današnjim šišmišima (sposobnost leta i eholokacija) pronađeni su u eocenskim fosilima u Njemačkoj i sjevernoj Americi što bi za najstarije vrste/rodove značilo starost od nekih 60 milijuna godina.
Zajednički predak današnjih šišmiša bila je najvjerojatnije noćna životinja koja se hranila kukcima i živjela na drveću prije nekih 70-100 milijuna godina, vrlo vjerojatno još u periodu krede – kaže Pavlinić objasnivši da ne postoji najstarija vrsta šišmiša.

Danas na svijetu živi više od 1000 vrsta podijeljene na dva podreda: megachiroptera i microchiroptera.
- Pretpostavka je da su se ove dvije linije odvojile vrlo rano u prošlosti i danas je jedna od osnovnih značajki nedostatak eholokacije čiji su predstavnici aktivni danju i oči im služe za orijentaciju i pronalazak hrane (isključivo biljnog podrijetla). Jedna vrsta megachiroptera koristi primitivan tip eholokacije prilikom posjeta i orijentacije unutar špilje (inače pripadnici ove skupine ne koriste špilje već slobodno tijekom noći vise na granama drveća) što je u principu upravo orijentacija na razini koja bi mogla pomoći slijepim osobama – kaže Pavlinić.
Proučavajući šišmiše, znanstvenici s njemačkog Instituta Max Planck dokazali su da sustav eholokacije koriste za orijentaciju u prostoru i pronalazak hrane, ali ne i za komunikaciju. Ipak šišmiši razlikuju odjeke poziva drugih iz svoje vrste, ali i ostalih vrsta čak i kad se preklapaju frekvencije.

Osim što se na eholokaciji može razviti sustav pomoći slijepima, šišmiši imaju i veliku ekološku ulogu; hrane se kukcima, oprašuju biljke i raznose sjemenke banane, datulje, smokve... Ali šišmiši su globalno jedna od najugroženijih vrsta, ženka šišmiša ima samo jedno mlado godišnje, a život im traje 20 do 30 godina. Na svijetu je izumrlo već 12 vrsta šišmiša, a još 75 je ugroženo. Šišmiše ugrožava uništavanje staništa, posebno u području Amazone, zbog čega povremeno ‘polude’ i napadaju ljude, uznemiravanje u vrijeme zimskog sna, gljivična infekcija ili bolest bijelog nosa zbog koje je u SAD-e uginulo više od pola milijuna ‘batmana’.
- U Hrvatskoj ima 35 vrsta šišmiša i među najbrojnijim su u Europi, a rasprostranjeni su po svim regijama i na najudaljenijim otocima. Prošle godine izdali smo atlas rasprostranjenosti za prvih 12 vrsta prema stupnju ugroženosti – kaže Pavlinić.

Šišmiši kao skloništa koriste špilje, duplje drveća, tavane kuća i crkava te niz različitih prirodnih i umjetnih zaklona.
- Neke vrste su se izrazito prilagodile životu u gradovima i brojne su dok druge traže više prirodne uvjete, ali za sve vrijedi činjenica da dijelimo zajednički okoliš i prirodu – kaže Pavlinić.
Stoga ako vam se u gluho, mrklo doba noći na prozoru, pogotovo ako ste na najvišim katovima nebodera, ukaže ‘batmančić’ ili strmoglavce visi s konopa za sušenje rublja, ne bojte se. Nije riječ o utvari, noćnoj mori ili zloduhu nego o suputniku našem svakonoćnom i zato ne dirajte ga.