Smanjuju se računala, a povećava pamet. Usput se razvijaju - strahovi

Ono što se do jučer činilo nemogućim, danas postaje stvarnost. Računala postaju sve pametnija, ali i manja, pa tako malo računalo od, primjerice, dva četvorna milimetra funkcionira kao ono ‘veliko’.

Dok se s jedne strane superračunala prihvaćaju novih velebnih zadataka, minijaturni kompjutori ulaze u svaku poru naših života. A upravo je minijaturizacija i jedan od uvjeta razvoja takozvanog interneta stvari. No je li baš sve tako idealno i ružičasto, postoji li naličje cijele priče?

Nanoračunalo je računalo čije su komponente velike svega nekoliko nanometara, odnosno, milijarditih dijelova metra. Usporedbe radi, trenutačno najmanji dijelovi mikroprocesora veliki su 32 nm. Na raspolaganju je, tako, sve više komponenti utemeljenih na nanožicama, nanocjevčicama i drugim nanostrukturama koje nas polako, ali sigurno približavaju eri vrlo brzih nanoračunala. Nakon ‘običnih’ više-manje glomaznih računala, došla su miniračunala, da bi nanoračunala bila logičan slijed u razvoju kompjutera, barem kada su veličine u pitanju. Pojednostavljeno, riječ je o računalima s tako malim integriranim vezama, sastavljenim od materije na molekularnoj razini, da bismo ih mogli vidjeti samo pomoću mikroskopa. Među njima, teorijski razlikuju se mehanička, elektronska, biokemijska i kvantna nanoračunala.

S daljnjim pakiranjem sve više tranzistora u silicijeve integrirane veze veličina će se najmanjih komponenti čipa, predviđa se, u sljedećih deset do petnaest godina smanjiti na gotovo molekularne razmjere. No prije toga istraživači će morati pronaći posve nova rješenja kojima bi mogli prijeći granicu silicijevih čipova, a koja je na približno 10 nanometara, odnosno, dužine 30 atoma. Približavanje silicijevim fizičkim ograničenjima prisiljava znanstvenike na traženje nekonvencionalnih materijala, struktura i postupaka dobivanja procesora. Tako mnogi istraživači već traže alternativna rješenja, spremna za komercijalnu upotrebu.

Da bi nove tehnologije bile i ekonomski prihvatljive, morale bi u velikoj mjeri dijeliti postojeću poluvodičku infrastrukturu, posebno tvornice čipova i programske platforme. Pritom je najviše istraživanja među mogućim kandidatima za nanoračunala dosad izvedeno s arhitekturom takozvanih nanoprečki. U tom kontekstu ohrabruje činjenica da su eksperti već uspjeli formirati nanocijevne tranzistore, kojima bi se mogle dostići 10 puta veće brzine nego sa sličnim uređajima utemeljenim na siliciju. Usput rečeno, s manjom potrošnjom energije.

A minijaturizacija je i jedan od uvjeta stvaranja ‘interneta stvari’, pojma koji je potkraj prošlog stoljeća uveo Britanac Kevin Ashton, koji je uočio da se internetom koriste prije svega - ljudi. Isti ti ljudi upisuju svakojake podatke, stavljaju slike, filmove, kao i raznorazne poveznice između brojnih različitih pojmova. Britančeva je vizija bila da predmeti sami šalju podatke, ali i koriste se podacima drugih predmeta na svjetskoj mreži. Pojednostavljeno, putem jeftinih čipova elektroničkim se putem može objaviti što je nešto, koliko stoji to nešto, kome je namijenjeno itd. Tako se jednom programirani paketi sami identificiraju i usmjeravaju prema odredištu.
Primjerice, o pametnim se kućama već naveliko priča, pa se tako već nude sustavi istih takvih kuća koje npr. same podešavaju temperaturu prostorija, pale i gase svjetlo s obzirom na to ima li ili nema nekoga u njoj. Uključuje se i hlađenje (ili grijanje) kada ste na putu prema vašem toplome (hladnome) domu. Čak vam i vaš hladnjak, primjerice, može ‘dojavljivati’ je li vam, primjerice, mlijeku istekao rok trajanja. Vrhunac bi cijele te ‘operacije’ bio to da će ‘mozak’ pametne kuće znati gdje su trenutačno njeni ukućani, jer će se komunicirati njihovim mobitelima. Dakako, pametnim.
Sve je, dakle, pametno ili bi takvo trebalo biti, od uređaja, preko kuća, do gradova. U potonjima teče golema količina informacija pa bi tako željeznice trebale znati koliko putnika čeka na peronima, ima li gužvi, je li se dogodio neki udes (valjda ovo čita netko iz HŽ-a).
No bez obzira na taj blještavi svijet ‘pametne’ budućnosti utemeljene na minijaturnim računalima, postoje i posve opravdana pitanja želimo li uopće u takvom svijetu, gdje baš svatko sve zna o svakome, i živjeti? Čak i ‘pametan mjerač’ potrošnje struje može dati detaljne podatke o ponašanju ukućana, ne samo energetskim kompanijama o potrošnji, već se temeljem istog tog mjerača (pametnog) mogu otkriti i kojekakve osobne stvari i navade potrošača - tko je kod kuće, što ukućani otprilike rade, do toga koji program gledaju na televiziji.
Premda su mnogi korisnici poprilično lakovjerni kada je riječ o osobnim podacima na svjetskoj mreži, sve se više čuju i glasovi kontra takvog ‘terora’ stvari nad ljudima. Tako čak i mnogi računalni stručnjaci smatraju da se baš sve ne treba prepustiti mašti inženjera i marketingaša, nego da bi se već od početka kreiranja novog sustava ‘interneta stvari’ trebali uključiti i oni koji bi postavili pitanje privatnosti svih nas. Priča o Amerikancu Edwardu Snowdenu koji je razotkrio ‘velikoga brata’ sve te ‘Majkrosofte, Guglove, Jahuove, Eplove’… koji mnoštvom senzora i kamera ne ostavljaju baš nikakvog prostora elementarnoj ljudskoj privatnosti, svakako ide u prilog navedenim strahovima.