Tehnologija smrti

Walt Disney mogao bi oživjeti za 30-ak godina. Kriobiolozi su naime uvjereni da bi prvo krioničko odmrzavanje moglo biti obavljeno oko 2040. godine.

Tekst: Darija Tabulov-Truta

Pokušajte zamisliti sljedeću situaciju: polako otvarate oči, potom shvaćate da ste potpuno promrzli i da vam je ledeno, osjećate se kao da vas je vlak pregazio, a sve oko vas potpuno vam je nepoznato. Zatim se dosjetite: Pa ja sam bio kriogenički zamrznut! Imetak iz svog bivšeg života nisam uzalud potratio i sad vjerojatno s lakoćom mogu otputovati u svemir. Je li svijetom zavladao mir i jesu li ljudi naučili živjeti bez ratovanja? Nadam se da je novac, koji sam u prvom životu položio u banku, već ubilježio dovoljno kamata da postanem milijarder kako bih napokon mirno mogao živjeti bez financijskih teškoća. Jedva čekam da izađem u svijet i istražim ga.

Upravo se ovakve ideje kriju iza krionike, preciznije krioprezervacije, procesa u kojem se stanice, tkiva ili cijela bića konzerviraju hlađenjem na iznimno niskim temperaturama (196 Celzijeva stupnja, što je točka ključanja tekućeg dušika). Na toj su temperaturi zaustavljene sve biološke aktivnosti i biokemijske reakcije koje bi mogle dovesti do stanične smrti. Stoga tako konzervirani ljudi, posebice oni koji su se procesu podvrgnuli u posljednjoj fazi neke terminalne bolesti, mogu čekati da znanost najprije otkrije tehnologiju odmrzavanja bez ikakvih posljedica kao i lijek za bolest koju je oživljeni pokojnik imao. Naravno, možete dati smrznuti i samo neke dijelove poput primjerice glave, ako ste svojim umom bili u prvom životu više nego zadovoljni. No u tom slučaju morate čekati da znanost otkrije kako da vam stvori umjetno tijelo na koje vašu lijepu glavu i velik, značajan mozak mogu našiti.
No iako malobrojni koji imaju mnogo novca, a sa svojom se smrtnošću ne uspijevaju pomiriti, već pedesetak godina mogu (i to i čine) zatražiti da nakon smrti umjesto u grob ili urnu budu pohranjeni u krioničke komore ispunjene tekućim dušikom, glavni je problem što kao ljudi zapravo nismo osmišljeni da bismo bili zamrznuti i oživljeni. Naša tijela sastavljena su najvećim djelom (više od 70 posto) od vode, a kada se voda smrzne pretvara se u sitne, nazubljene kristale leda. A kada se to dogodi, oštri vrhovi kristalića buše sitne rupice u našim staničnim jezgrama, a baš to je nužno izbjeći ako se želi nekoga oživjeti.

Nezahvalan, ali ipak odgovarajući primjer jest zamrznuto meso. Vjerojatno znate i sami da odmrznuti odrezak više ne morate tući batićem, jer omekšan je već u procesu odmrzavanja koje mu je uništilo dio staničnih veza, odnosno kristalnih rešetki. To znači da će oni prvi koji su bili kriogenetski smrznuti krajem 60-ih godina prošlog stoljeća sve to moraju dodati na listu popravaka koje će liječnici na njima morati obaviti.  
A potom dolazi na red problem ishemije i reperfuzije. Naime, činjenica je da se danas uspijeva vratiti u život ljude koji su čak do pet minuta bili klinički mrtvi, no nakon takvog oživljavanja gotovo uvijek nastaju brojni problemi. A da stvar bude čudnija, takav pacijent nema samo probleme koji su ga doveli do smrti, već i probleme od oživljavanja. Naime, ostajanje bez kisika na pet minuta, odnosno ishemija, nikako nije dobra za živa bića, kao ni poplava kisika koji naglo prodire u stanice, a što se zove reperfuzija. Budući da čovjek mora biti proglašen pravno mrtvim kako bi bio podvrgnut kriogeničkoj konzervaciji, dio izazova za sve koji nude ovu mogućnost je provesti proces u roku od četiri do najviše pet minuta nakon smrti, dakle, prije nego se dogodi ishemija ili reperfuzija. Inače i taj problem kasnije liječnici moraju popraviti prilikom oživljavanja, što već čini podužu listu.

CIJELI TEKST MOŽETE PROČITATI U NOVOM BROJU TEHNOPOLISA