Ovaj puta postajem ateist

Kakvog smisla ima kritizirati Crkvu zato što je dala izgraditi zgradu, sjedište Hrvatske biskupske konferencije, koja se nekima učinila preraskošnom za ovo recesijsko vrijeme? Da je Crkva ikada imala senzibiliteta za to u kakvim uvjetima žive njezini vjernici, povijest umjetnosti imala bi golemu rupu u razdoblju između antike i suvremenog doba. Niti je Crkvi bilo važno koliko je vjernika gladno dok se gradila crkva svetog Petra u Rimu, niti je ne zanima koliko vjernika ne može otplaćivati svoje kredite dok se gradilo sjedište HBK-a u Zagrebu. 

Prema onome što su crkveni dostojanstvenici izjavili novinarima neki dan, kada su im pokazivali netom otvorenu zgradu, radi se o građevini od 11 tisuća četvornih metara, čija je gradnja stajala 16,5 milijuna eura, odnosno ravno 1.500 eura po kvadratu. Na tome Crkvi treba iskreno čestitati jer se pokazala sposobnijom od države koja po toj cijeni nije uspjela izgraditi čak ni POS stanove u kojima se ugrađuje najjeftinija moguća keramika (a ne oblažu se oniksom) i u kojima se sustavi za grijanje (bez hlađenja) ugrađuju po principu 'danas jeftino - sutra ne radi', a ne po načelu da je dugoročno skromnije ono što je sada skuplje.

U nastojanju da se zgradi da društveno opravdano značenje, spominjano je također i dvije tisuće radnika, koji su zahvaljujući njoj imali posla i plaće i u vrijeme krize, uporaba slavonskog hrasta, bračkog i istarskog kamena... A da stvar bude još bolja, sav novac za gradnju došao je od donacija iz zemlje i inozemstva, pa bi se u tom kontekstu to moglo nazvati i stranim investiranjem.  Sve u svemu,  ispao je to nemali doprinos Crkve smanjenju recesijskih pritisaka na hrvatsku ekonomiju.

Samo su se zločesti novinari tom prilikom osvrnuli i na činjenicu da je Crkva u zadnjih deset godina iz državnog proračuna dobila 2,5 milijarde kuna za koje se ne zna kako ih je utrošila. Kardinal Bozanić je izjavio da je Crkva spremna otvoriti svoje financije i omogućiti državnim institucijama da prekontroliraju način na koji troši novac koji dobiva iz proračuna. No, iskreno rečeno, čemu to? Što će se promijeniti bude li javnost imala uvid u plaće svećenika ili u troškovnik gradnje neke crkve?

Meni nije pitanje kako Crkva troši novac koji dobiva iz proračuna, nego zašto ga uopće dobiva. I odmah se i sama moram posipati pepelom, jer je u tome i moj statistički doprinos. Kod svih dosadašnjih popisa stanovništva redovito sam se na pitanje o vjerskoj pripadnosti deklarirala kao rimokatolik i tako uvećavala broj katoličkih vjernika u zemlji. Tako sam dio statističkog podatka da u Hrvatskoj ima 88 posto katoličkih vjernika, što je argument s kojim Crkva može biti korisnicom sredstava iz državnog proračuna i to u jednakom iznosu u kojem je u zadnjih deset godina iz proračuna utrošeno u izgradnju objekata u zdravstvu. Kod ovog popisa stanovništva napokon ću postati ateist. Ne želim više pristati na to da se mojim vjerskim opredjeljenjem, iskazanim u upitniku kod popisa stanovništva, barata kao opravdanjem za proračunsko financiranje Crkve, koja, temeljem broja katolika u popisu stanovništva, smatra da u Zagrebu nedostaje još 12 ili 13 Božjih hramova.

Nema nikakvog smisla kritizirati Crkvu zato što prima novac iz proračuna, jer po sličnom modelu da institucija živi već dvije tisuće godina. Ali, ima smisla uputiti kritiku državi koja financira Crkvu iz proračuna zašto to čini i postaviti pitanje nije li vrijeme da se preispita opravdanost sporazuma kojeg je Hrvatska postigla sa Svetom stolicom.  Također,  nema smisla ulaziti u polemiku oko toga je li u Zagrebu moguće napraviti zgradu po cijeni od 1.500 eura po četvornom metru, ali ima smisla zamoliti za recept kako se to postiže. Mnogi bi investitori bili na njemu zahvalni. Čak bi svoju zahvalnost znali izraziti i izdašnim donacijama.