Poslodavci iz pakla

U srijedu su u Bjelovaru uhićeni Višnja i Zdravko Pevec. Televizijske je novinare to motiviralo da za mišljenje pitaju zaposlenike u prodajnim centrima Peveca u stečaju. Pa iako Višnja i Zdravko Pevec više nemaju nikakva utjecaja na njihovo poslovanje, a kamoli na kadrovsku politiku, pred televizijskim kamerama prodavači su se skanjivali izreći i jedno slovo koje bi se moglo protumačiti protiv Pevecovih.

Znaju oni dobro kako su Peveci postali najveći u svom segmentu maloprodaje i kako su propali. Znaju da su Peveci stvorili veliku tvrtku dobrim dijelom na leđima vlastitih radnika. Znaju da su godinama bili gotovo doslovno izrabljivani, da su mnogo radili za malu plaću, da bi na kraju mnogo radili a da plaću nisu ni dobili. Dobro je poznato da su Peveci bili poslodavci iz pakla, diktatori u državi koju su sami stvorili, u kojoj su imali podanike s kojima su radili što ih volja. I to samo zato što podanici nisu imali mogućnost izbora. Pa ipak, kada ih televizijski reporteri nakon svega pitaju što misle o Pevecima, ne usude se reći. Još ih je strah da će zbog izgovorenoga dobiti otkaz. Da će osobno doći jedan od supružnika Pevec i reći – gubi se. I to je to. A mogućnosti izbora i dalje nemaju.

Možda rasprave o promjenama Zakona o radu motiviraju televizijske novinare da također za mišljenje pitaju zaposlenike u prodajnim centrima Peveca u stečaju. Što bi oni o tome mogli i znali reći? Doslovno ništa iz vlastita iskustva, obzirom da Zakon o radu nije dokument s kojim su se u Pevecu ikada zamarali. Možda bi koji od njih pred kamerama planuo i sasuo drvlje i kamenje na državne službenike i namještenike te njihove sindikalne predstavnike, jer ne pristaju na to da samo tako ostanu bez regresa, božićnice i darova za djecu. ' A kad su naša djeca dobila dar? Nikada!', mogao bi raspamećeno vikati zaposlenik Peveca (u stečaju), tako da cijeli svijet razumije zašto on ne podržava referendum za sprječavanje promjena ZOR-a. Većina bi ipak šutjela, jer su u zadnjih dvadeset godina odgojeni tako da ne poznaju izraze kao što su 'pravo na tjedni odmor', 'božićnica' ili '40-satno tjedno radno vrijeme'. Jedino zaposleničko pravo za koje oni znaju je pravo da odu ako im se ne sviđa. Problem je samo što to pravo ne mogu realizirati jer nemaju kamo otići. 

Ne mogu svi raditi u dm-u. Otkako je Vlada pošto-poto odlučila ove godine,  zbog štednje, bez božićnica, regresa i darova za djecu ostaviti državne službenike i namještenike, čemu se njihovi sindikalni predstavnici svim silama opiru, šira je javnost na to ostala prilično suzdržana. Razlog toj suzdržanosti, da ne kažem nepodupiranju državnih službenika, mogao bi biti zavist zaposlenika u realnom sektoru, one goleme većine koja nema prava zagarantirana kolektivnim ugovorom i koja nema 40-satno tjedno radno vrijeme, već radi 10 do 12 sati na dan, sedam dana u tjednu i još je sretna što ima (slabo plaćen) posao. Treba li, međutim, zamjeriti onima koji tako ne žele raditi? Naravno da ne.

Hoće li zaposlenici u realnom sektoru poduprijeti sindikate državnih službenika i namještenika i poptisati peticiju za pokretanje referenduma protiv izmjena Zakona o radu? Izgleda da neće. Djelomično stoga što rade za poslodavce iz pakla i strah ih je da se ne dozna za njihov potpis na peticiji i da to ne bude iskorišteno za davanje otkaza; djelomično zbog toga što, s druge strane, rade za pristojne poslodavce koji trenutno proživljavaju krizno razdoblje i nemaju razumijevanja za one koji se ne bi odrekli regresa i božićnice ove godine; djelomično zato što mrze državne službenike i nemaju razumijevanja  ni za koga tko ima siguran posao i plaću... I tako dalje. Uglavnom, niti jedna druga skupina zaposlenika u državi trenutno ne dijeli sudbinu državnih službenika i namještenika. Ili im je bitno bolje nego njima, pa nemaju razumijevanja za njih po načelu 'sit gladnome ne vjeruje', ili im je, u mnogo, mnogo većoj mjeri bitno gore nego njima, pa nemaju razumijevanja za njih po načelu 'ovi bi htjeli kruha preko pogače'.  I tako je vrlo upitna mogućnost da pet sindikalnih središnjica prikupi 450 tisuća potpisa za referendum protiv izmjena ZOR-a.
 
Pjevačica i glumica Severina Vučković ne spada ni u jednu od takvih skupina. Ona je pripadnik najmalobrojnije skupine, u kojoj se nalaze ljudi koji bez ikakve dobrobiti za sebe žele pomoći drugim ljudima. Severina javno ističe svoju podršku sindikatima koji traže referendum. Ali, njezin je potpis samo jedan, a ni ona ne može motivirati na potpisivanje dovoljan broj ljudi. Sindikati će, kažu, pokušati za motivatore pridobiti još zabavnjaka.

U takvoj bi skupini čovjek mogao očekivati i ugledne intelektualce. Ali nema ih. Nitko se od njih ne oglašava u obranu civilizacijskih stečevina zaposlenika. Djelomično stoga što i oni rade za poslodavce iz pakla, djelomično zato što je i njima mnogo gore nego državnim službenicima i namještenicima.