Salata od kaktusa

Kažu da svaki narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje. Ako je to točno, pitam se kakav smo to mi narod? Jesmo li maloumni? Kako nam se i zašto dogodilo da smo se pretvorili u malu besperspekitvnu europsku enklavu desperadosa? Neki sam dan jedva izbjegla novi napad depresije izazvan jednom  konstatacijom u izvješću s nekog regionalnog sastanka, koji je okupio predstavnike deset zemalja. Hrvatska je spomenuta samo jednom i to u rečenici da sve zemlje regije imaju rast, osim Hrvatske!

Što smo to mi Bogu skrivili da svi mogu rasti osim nas? Jesmo li ljeniji, nesposobniji i neobrazovaniji od svih drugih? Ili smo naprosto zadovoljni postojećim stanjem? Ili se plašimo mijenjati postojeće stanje da ne bi bilo još gore? Ako malo pažljivije oslušnemo glas javnosti, takozvanih malih ljudi, doći ćemo upravo na to da je u osnovi hrvatskog zaostajanja za cijelom Europom strah od promjena na lošije. A ako malo podrobnije analiziramo izjave političara na vlasti, uvidjet ćemo da oni svoju poziciju grade upravo na raspirivanju tog straha. Primjerice,  kada premijerka Jadranka Kosor pokuša demantirati izjavu guvernera Željka Rohatinskog da će oporavak biti dug i spor, ona to čini protupitanjem 'a što bi bilo da ova Vlada nije donijela svoj program oporavka'. Drugim riječima, zasluga je ove Vlade što gospodarstvo nije potonulo dublje. Posljedično tome, i na idućim izborima treba glasati za ove koji su sada na vlasti da ne bi došlo do promjene. Na gore.

Na jednoj prizemnijoj vlastodržačkoj razini, Zdravko Mamić mijenja trenere Dinama kao čarape, pa što klub koštalo da koštalo, samo da bi se on održao, pa što koštalo da koštalo. Dok se svijet razvija na stalnim promjenama, hrvatski strah od bilo kakve promjene potpuno je zakočio razvoj na svim razinama. Najnoviji je primjer odbacivanje paketa zakona o znanosti i visokom školstvu. Zar nije indikativno da su prijedloge ministra Radovana Fuchsa poduprli oni znanstvenici koji imaju nemalo međunarodnog iskustva, dok su ga odbacili kadrovi čije se djelovanje prvenstveno oslanja na domaći teren? S mantrom o autonomiji sveučilišta, enklave unutar enklave, akademska je zajednica uspjela zaustaviti promjene na bolje, da nekima od njih ne bi bilo gore.

Što tek reći o najuvrnutijoj od svih preokrenutih teza, onoj da i na idućim izborima treba glasati za ove koji su sada na vlasti zato 'jer su se ovi već dosta nakrali' pa su zato 'bolji od onih koji su još gladni'? Vlast je zato da nas pokrada! Dobra je vlast ona koja nas ne pokrada previše, koja dozvoljava svima nama da i mi sudjelujemo u nezakonitom stjecanju novca, položaja ili povlastica. Zato takvu vlast ne treba ni mijenjati. Da ne bi na njeno mjesto zasjeli oni koji će krasti još više pa za nas neće ništa ostati. Ova prilično ukorijenjena teza među glasačima ovih dana doživljava svoju najnoviju mutaciju: ne bi bilo fer na idućim izborima glasati za nekog drugog, neka se HDZ poslije izbora sam uhvati u koštac sa svim onim problemima koji su još uvijek ispod tepiha, neka Jadranka Kosor napokon vidi kako je teško od vrućih krumpira napraviti krumpir salatu. Problem s ovom tezom je, međutim, u tome što su i krumpiri u međuvremenu mutirali i pretvorili se u kaktuse.