Ubija neprestano nezadovoljstvo svime i svačime

Iako je teško trenutno zamisliti tu situaciju, ali znate one trenutke kada vam je jako vruće i tlak vam je u podrumu i jedino što vam treba je kava, voda i terasa u hladu. E, pa slučajno znam jednu takvu divnu terasu u gradu Hvaru. Odgovara svim kriterijima, imaju čak i odličnu kavu. Nakon 15 minuta čekanja lijeno došeće konobar kako bi, valjda, primio narudžbu. No, čovjek me nezaintersirano pogleda i kaže ‘Tu van je skupo, to je od onih Francuza. Imate priko jeftiniju kavu’.

Hmm? Čovjek me odgovara od narudžbe, šalje konkurenciji i još napominje da je riječ o kafiću u vlasništvu Francuza. Kao briga ga kako će poslovati, nije to njegovo, to je od tamo nekih Francuza. Koji sasvim slučajno njemu isplaćuju plaću. Nije se Orco Grupa u Hrvatskoj veselo provela. Đaba im svi novci za ulaganje u divne hotele, kada su za uslugu zadužili nas. Što bi jedna moja kolegica rekla: ‘Nama trebaju gospodari, ne znamo sami. No, na našu sreću jako smo loši sluge.’Ne ulazim u prebacivanje loptice što je trebao napraviti hvarski gradonačelnik, što HFP, što Orco Grupa, no rezultat njihovih poteza su milijuni izgubljenih kuna, radnici bez plaće, država bez koristi- i par tužbi. Ono po čemu je Orcova priča usporediva sa svim drugim pričama u Hrvatskoj je stanje svijesti našeg društva koje karakterizira vječno nezadovoljstvo.

S jedne strane tu su vječno nezadovoljni zaposlenici- plaća je uvijek premala, posla je uvijek previše, a niti jedan gazda nije dobar gazda. S druge strane tu su vječno nezadovoljni poslodavci, koji nikad u javnosti to neće priznati, ali uvjereni su da su njihovi zaposlenici i predobro plaćeni za ono koliko rade. I non stop kukaju kako nitko neće preuzeti inicijativu i odgovornost (doduše ne bi oni djelili i vlasništvo, pa tako i profit sa radnicima- samo probleme).Postoje također, s treće strane, i istraživanja koja pokazuju da se u Hrvatskoj premalo radi, da prema granici siromaštva stojimo bolje od Grčke i Španjolske, da su nam plaće najviše u regiji, a produktivnost najniža. Uz to više od 90 posto građana srednje životne dobi posjeduje nekretninu. Nešto što je na zapadu nezamislivo.

I strašno smo nezadovoljni. Svime. Te politikom, te gospodarstvom, te životom, te poslom, šefom, kolegama, plaćom. Jedino sami sa sobom nismo nezadovoljni. Sve znamo (i to najbolje), samo nekako nam zvijezde trenutno nisu naklonjene. Pa najbolje da pričekamo neka bolja vremena. U međuvremenu uvijek možemo kukati. Nije me bilo u Hrvatskoj mjesec dana i vratila sam se baš nekako dobre volje, puna energije i elana. Većina mi se odmah počela prijetiti: ‘Vidjet ću te ja za dva tjedna, hoćeš li i dalje biti tako dobre volje’. I nisam. Naravno da nisam. Kada čovjek malo porazgovara s ljudima oko sebe i pogleda sva ta siva i nezadovoljna lica ne preostaje mu ništa drugo nego da se prepusti sveopćoj depresiji. Zato krećem u ponovnu potragu za optimizmom. Pokušat ću nešto najluđe do sada- potražiti ga unutar granica države. Ipak je kriza.