Ako su već krali, da su bar novac ulagali u proizvodnju...

Piše: Miodrag Šajatović
[email protected]

Da su se opljačkanim milijunima gradile tvornice, zbog zapošljavanja i poreza šteta bi bila manja. Ovako, zbog pogrešne alokacije, širi se proračunska rupa.

Vijest prva: ‘Istražitelji posljednjih mjeseci temeljito 'češljaju' bivšeg ravnatelja Carine i bivšeg rizničara HDZ-a Mladena Barišića... Određeni dio isisanih milijuna Barišić je pokušao oprati tako što ih je ilegalno uložio u nekoliko građevinskih projekata na području Zagreba...’ (Nacional)

Vijest druga: ‘Uskok će blokirati 'impresivni' dvorac u gradnji Barbare Bešenić, pritvorene bivše HDZ-ove saborske zastupnice i vlasnice tvrtke BBS za preradu plastične ambalaže. Potkalnička poduzetnica (...) uhićena je prošli tjedan zbog izvlačenja 103 milijuna kuna iz Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost na temelju krivotvorene dokumentacije.’ (Večernji list)

Vijest treća: ‘Prihodi državnog proračuna u prvom su tromjesečju ove godine iznosili 24,18 milijardi kuna, što je 1,1 milijardu kuna ili 4,3 posto manje nego u prva tri mjeseca prošle godine.’ (www.liderpress.hr)

Sirovi investiraju sirovo Naizgled je teško naći zajednički nazivnik tih triju informacija. Ipak, poveznica postoji i ima dalekosežne posljedice. Prema svemu sudeći, Mladen Barišić i Barbara Bešenić tipični su predstavnici korupcionaške škole bliske HDZ-u koja je ne samo isisavala stotine milijuna kuna (eura?) iz nacionalne ekonomije nego ih je, što je još gore, poslije usmjeravala u sasvim pogrešne oblike potrošnje. Posljedica je činjenice da je barišićima i bešenićkama vrhunac poduzetništva bilo pranje love u građevinskim projektima za sebe ili za tržište i sve veća rupa u državnom proračunu. Naravno da svatko onaj tko je pljačkao nacionalnu imovinu, bilo ucjenjivanjem tvrtki koje su morale plaćati politički reket i tako smanjiti svoje investicijske mogućnosti bilo izravnim potkradanjem poreznih obveznika, zaslužuje osudu i kaznu ako mu se djelo dokaže.

Međutim, kad su već pojedinci ili skupine ‘maznuli’ lovu, nije nevažno što su s njom učinili. Da su današnji stanovnici Remetinca prisvojeni novac uložili u gradnju tvornica koje bi sljedećih desetljeća zapošljavale stotine radnika i zarađivale dovoljno da se porezima i doprinosima puni državni proračun - krivnja bi im, barem u ekonomskom smislu, bila manja.Ali, naravno da to nisu učinili! Naime, uglavnom je riječ o ljudima koji nemaju znanja za više oblike poduzetničkog razmišljanja i djelovanja. Kako su sirovo prisvajali novac, tako su ga sirovo i prali. Najjednostavnije je bilo naći kuma, prijatelja, stranačkog druga koji će preko veze ‘maznuti’ atraktivnu lokaciju, na njoj sagraditi poslovni ili stambeni objekt i prodati ‘kvadrate’. Ili ih iznajmiti. Rentijerstvo je duboko ukorijenjeno u mentalni sklop većeg dijela dosadašnje političke ‘elite’.

‘Parkiranje’ love vani Tko je lud mučiti se s ulaganjem opljačkanoga u nekakvu tvornicu? Pa tu nikad kraja poslu! Sagradiš tvornicu, kupiš strojeve, moraš zaposliti ljude, obrađivati kupce, pregovarati s dobavljačima... I to ne jednokratno, nego iznova i iznova. Onako kako proizvodno-prodajni ciklus zahtijeva. E, sad, ono što je za političke odabranike jednostavnije (sagradi, prodaj, živi od kamata ili rente...), pogubno je za državni proračun. Svaka čast građevinarstvu, ali sagrađeni objekt sljedećih desetak godina nije izdašan punjač proračuna. Tvornica koja kontinuirano radi - jest. Luksuzni uredi što ih je navodno gradio Barišić zjape prazni, a da je Barbara Bešenić i završila svoj nakaradni privatni dvorac s kulama i zidinama, on bi, sa stajališta nacionalne ekonomije, ostao - mrtvi kapital.

Osim ako turisti ne bi dolazili vidjeti najčudniju i najružniju građevinu sjeverne Hrvatske. Reći će netko da su se i HDZ-ovi perači novca u Sanaderovo vrijeme ponašali racionalno. Sustav je bio postavljen tako da je izglednije bilo ulagati u nekretnine nego u proizvodnju. I to je točno. Isti mentalni sklop usmjeravao je nacionalno bogatstvo u neproizvodne investicije, i to zatim obilno iskorištavao. Postavlja se pitanje nije li ‘upucavanje’ oprane love u građevinske pothvate ipak manje zlo od ‘parkiranja’ tog istog novca u inozemstvu, na tajnim računima. Načelno, izvlačenje novca izvan Hrvatske još manje utječe na punjenje proračuna od građenja, jer u tome se bar jednokratno zaposle ljudi i plate nekakvi porezi.Ali u ovom ludom sustavu taj odneseni novac domaćih perača strane banke vraćaju u Hrvatsku pozajmljujući ga državi (istina, uz lijepu zaradu) da zakrpa proračunske rupe nastale pogrešnim investiranjem političara-poduzetnika i njihovih partnera.