Čačićeva energetska vertikala okej, 'Zagreb na Savi' ipak previše

Gostovanje prvog potpredsjednika Vlade Radimira Čačića na HUP-ovu ručku u zagrebačkom hotelu Antunović obilovalo je atraktivnim tvrdnjama, najavama i polemikama s poslodavcima. Mediji su mnogo toga prenijeli, ali dio Čačićeva izlaganja nije zabilježen.

Objašnjavajući zašto se usredotočio na investicije u energetiku, Čačić je rekao da u energetici ‘ima vertikalu’. Još je dodao da je ‘vertikalu’ imao i u cestogradnji kad je prvi put bio u Vladi (2001. – 2004.). Pod vertikalom prvi potpredsjednik i ministar gospodarstva podrazumijeva mogućnost da neposredno upravlja procesom. Većina energetike u državnom je vlasništvu ili, u Ininu slučaju, u suvlasništvu države. Pa resorni ministar može zapovijedati ‘trupama na terenu’, a ne indiretnim mjerama i uvjeravanjima samostalnih privrednih subjekata pokušavati postići cilj. Investicijski ciklus može se pripremati i poticati i stvaranjem profita iz podizanja cijene npr. električne energije. Što u slučaju tvrtke koja je na tržištu i ima konkurente ne bi bilo moguće.

Opsjednutost energetikom Iz priznanja da je energetiku kao polugu razvoja odabrao zbog ‘postojanja vertikale’ može se iščitati (mada to tvrdoglavi i arogantni Čačić vjerojatno nikad ne bi direktno priznao) da bi u drugim okolnostima možda bilo bolje investicijski ciklus poticati na nekim drugim područjima gospodarstva. Manje po vertikalama, a više po horizontalama. Kad je već ovako, moglo bi se reći kako je Čačićeva opsjednutost investicijama u energetiku i oko nje izbor vatrogasnog tipa. Prva faza. Nakon koje bi ipak trebala nastupiti druga faza u kojoj će se BDP dizati klasičnijim sredstvima – proizvodnjom robe višeg stupnja prerade od energetike. Gdje je i više potencijalnih radnih mjesta, a multiplikator veći.

Tu, međutim, treba biti oprezan. U rijetkim fazama kad su vlade imale želju nešto učiniti obavila bi se prva – vatrogasna faza, a onda bi entuzijazam splasnuo i nikad se nisu počele provoditi prave reforme i osuvremenjivati industrijska struktura zemlje. Prvi primjer jest Valentićeva vlada iz prve polovine 90-ih. Potkraj 1993. uspješno je izvedena vatrogasna akcija gašenja hiperinflacije. U samo dva mjeseca zaustavilo se divljanje cijena (ali i zacementirao tečaj). Premda su Valentić i Škegro kao ministar financija tvrdili da je to tek početak – sve je ostalo samo na tome. Vlada je popustila pred uvoznim lobijima, zaduživanjima i zahtjevima za dizanje razine državne potrošnje.
Drugi je primjer mandat koalicije na čelu s SDP-om od 2001. do 2004. Opet su se upotrijebile vertikalne vatrogasne mjere: dizanje BDP-a ubrzanom gradnjom autocesta. Vlada je svoj kapacitet usmjerila na to područje, a većinu drugih stvari koje je trebalo napraviti nije napravila. Snage za drugu fazu nije bilo jer se koalicija počela raspadati.

3D industrija na Savi U Sanaderovo i Kosoričino vrijeme nije bilo ni te prve faze, pa onda ni druge. Kukuriku koalicija pokazuje želju da nešto napravi. Nažalost, ne naglašava se dovoljno da je poticanje investicijskog ciklusa energetskim projektima mjera iz nužde. Gradi se dojam da je to genijalno rješenje koje nema nikakvih nedostataka. Što nije točno. Rizika ima i najveći je da se glavni igrači u Vladi počnu baviti samo državnim investicijama, očekujući da će privatni poduzetnici na taj impuls automatski odgovoriti svojim investicijama.

Djelomično hoće. Ali samo onaj dio industrije koji će uzeti mrvice iz potražnje stranih koncesionara. Bit će to učvršćivanje strukture gospodarstva koje se održavalo vatrogasnim fazama u ovih 20 godina. Spasit će se malo građevinara i pratećih građevinskih djelatnosti. Svjetski analitičari najavljuju treću industrijsku revoluciju. Kao primjer što bi mogao biti njezin ‘drajver’ navode 3D pisače kojima su se već počeli izrađivati različiti proizvodi. Što će potpuno promijeniti današnje poimanje industrije. Od Milanovićeve vlade može se očekivati da prepozna takve prilike i da se čak paralelno s prvom državnom energetskom investicijskom fazom počne baviti bitnim osmišljavanjem hrvatske budućnosti. Državne su vertikale okej kad je krajnja frka, ali da frka u budućnosti ne bude, treba sofisticiranijim metodama usmjeravati nacionalni razvoj. Ako se energetika i obnova zgrada još mogu prihvatiti, megaprojekt ‘Zagreb na Savi’ ipak je pretjerivanje. Osim ako se u te prostore ne bi smjestila neka nova hrvatska industrija 21. stoljeća. Utemeljena na 3D pisačima, primjerice.