Došlo vrijeme za osnutak SBU-a - Stranke budućih umirovljenika

Piše: Miodrag Šajatović
[email protected]

HSU je danas u prilici ucjenjivati i HDZ i SDP. Maksimiranje
mirovina je legitiman cilj, ali ne smije biti na račun budućih penzića

Nakon vijesti da je nakon ispitivanja javnog mnijenja CRO Demoskop agencije Promocije plus prvi put od siječnja 2004. na treće mjesto izbila Hrvatska stranka umirovljenika (sa 6,2 posto glasova), počeo sam po redakciji tražiti s kime bih za sljedeće izbore, s obzirom na to da je za ove prekasno, osnovao Stranku budućih umirovljenika (SBU). Kolege su ideju o novoj stranci doživjeli kao zafrkanciju. Javili su se kandidati za nositelje lista po izbornim jedinicama, lansiran je i slogan: 'Jami dok ne odeš u penziju, poslije će biti kasno', nastali su prvi prijepori o programskim osnovama... A onda se u novinama pojavila izjava Lazara Grujića, prvoga kandidata HSU-a za ulazak u Sabor iz sedme izborne jedinice, koji je sasvim ozbiljno poručio:

- Problemi o kojima govorimo tu su, pred nama, i koja god vlast dođe, morat će ih rješavati. U suprotnom ima načina da je pritjeramo. Dosad smo bili miroljubiva stranka, koristili smo se svim demokratskim, parlamentarnim sredstvima da bismo se izborili za to, ali budu li nas prisilili, koristit ćemo se i drugim sredstvima.

Grujić je poslije ublažio revolucionarni žar i objasnio da penzići neće organizirati štrajkove (!?). Ta zaigranost nadobudnoga člana HSU-a dokaz je da stvari nisu nimalo naivne. Stranka umirovljenika će, vrlo vjerojatno, odlučiti hoće li sljedeće četiri godine Hrvatsku voditi HDZ ili SDP, stranke koje su sada primorane smišljati moguće i nemoguće ustupke umirovljenicima ne bi li ih privukle na svoju stranu. Što ih se bude više trebalo, to će HSU više 'cijediti limun'. Da ne bude zabune: pritisci, pa i ucjene, legitimno su pravo Hrvatske stranke umirovljenika. Umirovljenički standard jest vrlo nizak i ljudi imaju pravo tražiti više. Ucjenjuju i druge male stranke, bez obzira na to jesu li formalno ili neformalno interesno sastavljene. Stvar je u tome da današnjim umirovljenicima, kad su se već morali pojaviti na političkoj sceni, treba protuteža. Prejaka stranka današnjih umirovljenika (i onih koji će to postati za koju godinu) može biti dodatni uteg sve većoj ekonomskoj neravnoteži u Hrvatskoj.

Da danas postoji Stranka budućih umirovljenika, onih koji će u mirovinu za desetak i više godina, HDZ i SDP došli bi u manje nepovoljnu pregovaračku poziciju i ne bi morali obećavati milijarde kuna penzićima. SDP u svom izbornom programu penzićima nudi uistinu mnogo. Potpredsjednik Vlade Damir Polančec tvrdi da 10-postotno povećanje mirovina, što nudi SDP, znači devet milijardi kuna na godinu. To jest previše, ali ako se zaustave investicije poput pelješkog mosta, eto milijardi za penziće. Naravno, ni pelješki most ni neutemeljeno povećanje mirovina nisu pravi izbori. Za buduće je umirovljenike, koje će ionako pogoditi malo izdvajanje u drugi mirovinski stup pa će današnje mirovine biti nedostižne za sadašnje 40-godišnjake i 50-godišnjake, jedenje supstancije katastrofa. Jednokratno trošenje paketa dionica Plive, T-HT-a i tko zna čega još da bi se kupila naklonost Hrvatske stranke umirovljenika, neki će tumačiti tvrdnjom da su te tvrtke stvorili današnji umirovljenici dok su bili radno aktivni. Ali iste te generacije u bivšoj državi natukle su i goleme dugove koje se zatim čistilo u slomu početkom 90-ih. A ceh su plaćali i tada mladi zaposlenici, oni kojima je između 40 i 50 godina.

Treba biti realan pa priznati da netko, čak i kad bi se ozbiljno upustio u osnivanje Stranke budućih umirovljenika, ne bi mogao stvoriti biračko tijelo kakvo je okupio HSU. Današnjim 30-godišnjacima mirovina izgleda strašno daleko i teško da bi se mogli poistovjetiti s idejom o dugoročnoj zaštiti svojih interesa u starosti. Osim toga, te su nove generacije praktične. Uopće ne računaju da će moći živjeti od klasičnih mirovina - ulažu u dionice, investicijske fondove, nekretnine... tko koliko i u što može. Zaboravljaju, međutim, da se na ovim prostorima svakih dvadesetak godina dogodi i slom. Ušteđevina i investicije mogu se u krizi jednostavno izbrisati. Samo jako nacionalno gospodarstvo pruža sigurnost da će se u starosti moći koliko-toliko pristojno živjeti. 'Raubanje' koje je danas na djelu siguran je put u krajnju nesigurnost.