Ekonomisti su u Hrvatskoj ipak nepoželjni na mjestu premijera

Piše: Miodrag Šajatović
[email protected]

Ekonomisti su poslužili kao manekeni u predizbornom imidžu stranaka. Sad je koalicijska trgovina važnija od ekonomske logike

Sredinom srpnja tema Ekonomalija bila je dvojba u vezi s kandidaturom Ljube Jurčića za premijera. Naslov je glasio: 'Ispada da su jedino ekonomisti dvojbeni kao potpredsjednici vlade'. Teza je bila: Hrvatsku su mogli voditi povjesničari (Tuđman), pravnici (Mesić, Valentić, Mateša, Račan), inženjeri (Gregurić) ili teatrolozi (Sanader). Problem je nastao kad je na red došao - ekonomist. Nakon što je predsjednik SDP-a Zoran Milanović prošlog tjedna zamijenio Jurčića na mjestu premijerskoga kandidata, više nema nikakvih izgleda da hrvatsku vladu u sljedećem mandatu vodi ekonomist. Izgledno je da će premijer ponovno biti teatrolog Ivo Sanader, a dogodi li se čudo, bit će to pravnik - Zoran Milanović.

Zanimljivi su komentari kojima je dio medija popratio 'spuštanje' Ljube Jurčića na mjesto mogućega potpredsjednika vlade za gospodarstvo. Isti 'politički analitičari' koji su u srpnju zagovarali tezu da Jurčić kao ekonomist nije dobro rješenje za premijera, danas liju krokodilske suze nad njegovom sudbinom - zaboravljajući što su pisali prije nekoliko mjeseci. A autor ove kolumne skrušeno mora priznati: bio sam u krivu kad sam u srpnju tvrdio kako nije u redu što se samo ekonomistima brani da budu predsjednici vlade. Danas je jasno: Hrvatska nije spremna da je vodi ekonomist.

Pod 'ekonomistom' treba u ovom kontekstu razumjeti stručnjaka za makroekonomska kretanja. Razlog tomu zašto je iluzija očekivati da bi netko od njih, bez obzira na to kojoj školi pripadao, mogao postati premijer, svodi se na grubu istinu: hrvatska politička javnost ne želi raspolagati sviješću o tome kakvo je ekonomsko stanje zemlje. A pogotovo ne o tome da je ekonomska perspektiva zemlje toliko loša i da jedino odlučno vođenje utemeljenog ekonomskog programa, bez obzira na političke neugodnosti i bol koje se pritom može nanijeti različitim skupinama stanovništva, može osigurati stabilnost. Ekonomisti su u ovdašnjemu političkom folkloru upotrebljivi tek u predizborno vrijeme kao kulisa da se ovoj ili onoj stranci priskrbi kakav-takav imidž ozbiljnosti. Mjesecima je SDP predstavljao Ljubo Jurčić, a HDZ se ponosio Martinom Dalić. Izbori su prošli, a glavni likovi su se promijenili. Osnovni je 'feler' ekonomista što ne mogu pobjeći od svoje struke i pokušaja da se ljudima objasni što bi se moralo napraviti. Kad se ekonomske istine puste javnosti, ona ih ne želi čuti. A profesionalni političari iza njih ne žele stati.

Dobro, treba priznati da je Jurčić imao komunikacijskih gafova koje je mogao izbjeći, ali ako su oni presudili u tome da ga javnost nije prihvatila, to je dokaz velike nezrelosti birača i toga koliko su navučeni na život iznad svojih mogućnosti. Koliko god prijedlozi HDZ-ovih ili SDP-ovih stručnjaka bili različiti, imaju određenu konzistentnost. A u postizbornim koalicijama mandatari su spremni prekršiti desetke ekonomskih zakona samo da se uvale u premijersku fotelju. Tu ekonomskoj logici nema mjesta. Kako se situacija u vezi sa sastavljanjem vlade razvija, više nije pitanje može li ekonomist biti premijer, nego koji će se makroekonomist koji imalo drži do svoje profesije uopće usuditi pojaviti kao strateg pobjedničke koalicije.

Bude li glavni cilj novog premijera maksimiranje koje će provesti u premijerskoj ulozi, najvažnije će biti raditi što više kompromisa. Ne samo s političkim partnerima nego i s u međuvremenu iznimno ojačalim raznovrsnim interesnim lobijima. U intervjuu za današnji Lider predsjednik HSS-a Josip Friščić (koji, čini se, jedini ima razrađenu strategiju s izgledom da, a s obzirom na krhkost koalicije, bude provedena) najavljuje da će se pokušati boriti s uvozničko-trgovačkim lobijem, a na strani industrijskog i poljoprivrednoga dijela privrede. To još nikomu dosad nije uspjelo, pa će biti zanimljivo pratiti hoće li pobjeđivati, gubiti pa izaći iz vlade ili gubiti pa raditi kompromise. Kad je o ekonomistima na čelu hrvatske vlade riječ, njihovo će vrijeme možda doći za nekoliko godina, kad vanjski dug naraste novih desetak milijardi kuna, a političarima ponestane 'goriva' za umjetni rast.