Ekonomski jaka Hrvatska mogla se obraniti od Slovenije

Piše: Miodrag Šajatović
[email protected]

Osim mogućeg gubitka dijela mora zemlja koja će za kamate plaćati više nego što je prirast BDP-a mogla bi ostati i bez dijelova obale, oranica, šuma i voda.

Nakon što je u Hrvatskom saboru parafiran Sporazum o arbitraži sa Slovenijom u vezi s razgraničenjem granice na moru, može se reći da je arbitražni postupak logično finale dugogodišnjeg spora. I tu se hrvatska javnost ne bi smjela postavljati isključivo. U nekim se situacijama moraju donijeti odluke za koje nije jasno kakve će rezultate polučiti. No zapravo frustrira i ljuti što je Hrvatska morala pristati na arbitražu kao preduvjet za nastavak pristupnih pregovora o ulasku zemlje u Europsku uniju. Načelno su u pravu svi koji osjećaju nepravdu i koji bi najradije odustali od ulaska Hrvatske u EU. Trebalo bi pokazati članicama EU koliko je nepravedno što ta zajednica nema mehanizam koji bi spriječio jednu njezinu članicu da bezobzirno ‘reketari’ susjednu državu koja je još u čekaonici za članstvo.

Ekonomska nemoć Nažalost, Hrvatska nije u prilici ‘biti svoja’. Velikima i moćnima (u ovom slučaju Europskoj uniji) mogu se suprotstaviti samo ekonomski jake, ambiciozne, pametne, dalekovidne, beskompromisne zajednice građana. One koje godinama imaju kvalitetnu viziju i strategiju, koje tvrdoglavo provode što su zamislile, čine to na realnim osnovama i postižu natprosječne rezultate na svjetskoj gospodarskoj sceni. Da bi zemlja bila politički neovisna, mora prije toga biti ekonomski neovisna.

Današnja je Hrvatska, nasuprot tomu, sasvim ekonomski nemoćna. Ulazak u Europsku uniju bit će slamka spasa koja će omogućiti da se ministar financija Ivan Šuker, ili neki njegov nasljednik, još koju godinu uspije diljem svijetu domoći još koje milijarde dolara ili eura za otplatu starih dugova i za krpanje proračuna iz kojega će se moći plaćati vojska, policija i umirovljenici. Ovisnika je lako ucjenjivati i nagovoriti na mnogo toga što mu, vjerojatno, nije u interesu. Realna opasnost da Hrvatska, natjerana na arbitražu, dugoročno ostane bez dijela svog morskog teritorija možda bi mogla pripomoći konačnom otrežnjenju da pogrešna ekonomska politika i strategija na kraju imaju visoku i bolnu cijenu. Pohvalno je što je 26 istaknutih intelektualaca potpisalo Apel protiv arbitražnog sporazuma sa Slovenijom, ali pitanje je zašto se svi oni svih ovih godina nisu našli ponukanima da potpišu apel protiv daljnjeg neproduktivnog zaduživanja države u inozemstvu, a za prihvaćanje strategije razvoja koji bi osigurao ekonomsku budućnost Hrvatske. Netko će s pravom reći kako se ne može od tih ljudi očekivati da razumiju ekonomiju. Ali upravo to i jest katastrofa. Intelektualna elita ove zemlje u tom slučaju ne zna ni osnove ekonomije. Kakav je to establišment ako ne razumije ili, još bolje, ne osjeća temeljne interese zemlje koju bi trebao intelektualno braniti?

A možda su stvari jednostavnije. Tražiti da se smanji državna potrošnja bolan je potez s kojim se možda i polovina populacije ne bi složila. A to, jelte, nije baš ugodno za predlagača. U sporu sa Slovenijom 95 posto ljudi na istoj je strani, pa ‘ajmo se praviti hrabrima. Tu je i treće objašnjenje: većina potpisnika Apela zapravo su (in)direktno ovisnici o proračunskim sredstvima i vanjskom zaduživanju, pa nije zgodno tražiti žrtvu od samoga sebe.

Zid sve bliži Ostane li na kraju arbitražnog procesa Hrvatska bez dijela svog mora, to neće biti posljedica poteza samo slabih političara, tj. popustljivosti Jadranke Kosor, nego prije svega očajničko popuštanje zemlje koja si je kolektivno dopustila da dospije na sâm rub ekonomskog sloma. Već je postalo otrcano upozoravati da se dosadašnji model rasta istrošio, ali ako najava o tome da će 2010. vanjski dug dosegnuti 100 posto bruto domaćeg proizvoda nije dovoljno alarmantna da se cjelokupna hrvatska javnost mobilizira kao u slučaju pokreta 'ne damo Slovencima ni kap mora', onda zaista nema druge nego da svi kolektivno tresnemno u neki tvrdi zid.

Ne bude li strategije o tome kako Hrvatsku naučiti da živi bez daljnjeg rasta vanjskog zaduživanja, neće u pitanje doći samo uzimanje dijela mora. Bit će i drastičnije. Prezadužena zemlja i njezino biračko tijelo ostajat će, komad po komad, bez suvereniteta na jadransku obalu, slavonske oranice, goranske šume ili ličke vode. Sljedeće godine zemlja će na inokamate platiti više nego što će biti prirast BDP-a. Prevedeno, sva novostvorena vrijednost tijekom 2010. neće biti dovoljna ni za otplatu dospjelih kamata za inozemni dug. I to je oblik gubitka suvereniteta.