Hitno osnovati ministarstva izvoza i državne administracije

Piše: Miodrag Šajatović
[email protected]

Povećanje izvoza i preporod državne birokracije važniji su od ravnomjernijega regionalnog razvoja

Koliko god se ovih dana govorilo o programima, kad je riječ o pregovorima HDZ-a i HSS-a za sastavljanje nove hrvatske vlade, na kraju će najuzbudljivija i političarima najvažnija biti raspodjela ministarskih fotelja. Da bi se zadovoljili svi koalicijski partneri, mogla bi se smisliti nova ministarstva. Primjer su već pokrenute rasprave treba li sadašnje Ministarstvo obrazovanja, znanosti i športa podijeliti na dva resora. Treba priznati da osim političko-trgovačkih razloga, broj ministarstava može snažno utjecati i na razvoj zemlje. S obzirom na prioritete koji bi Hrvatsku mogli izvući iz zone u kojoj joj prijeti sporiji rast i razvoj od onog u konkurentskim zemljama šire regije, dva bi ministarstva 'pod hitno' trebalo formirati. Hrvatskoj očajnički trebaju ministarstvo izvoza i ministarstvo državne administracije. A na njihovo čelo treba staviti 'ministre-buldožere', koji će, vođeni ambicijom, od kritičnih točaka društveno-ekonomskog ustroja stvoriti hrvatske komparativne prednosti.

Naravno, da bi u tome uspjeli, za premijera bi morali imati političara koji duboko vjeruje u to da su, kratkoročno i srednjoročno, za nacionalni razvoj presudne dvije skupine: a) menadžeri, poduzetnici i zaposlenici koji mogu pobjeđivati na globalnom tržištu i b) kvalitetni i motivirani menadžeri u administrativnom aparatu koji mogu motivirati još ipak postojeći zdraviji dio državnog aparata da omogući prvoj skupini (izvoznicima) ostvarenje što boljeg omjera izvoza prema uvozu. Postojanje ministarstva izvoza (ili u blažoj varijanti ministarstva vanjske trgovine) ne bi bio svjetski presedan. Zemlje u kojima postoji svijest da se samo prodajom roba i usluga na svjetskim tržištima može osigurati dugoročan, visok i stabilan rast nacionalnoga gospodarstva, imaju takva ili slična ministarstva.

Danas više nije dovoljno imati opće ministarstvo gospodarstva. Koliko god se autori početkom godine promovirane Izvozne ofenzive hvalili početnim rezultatima, rezultati izvoza su, u odnosu na rast uvoza, a još više u odnosu na rast vanjske zaduženosti koju će trebati otplaćivati, preniski. Zato Hrvatskoj trebaju ministarstvo i ministar koji će imati zadatak da pod svaku cijenu pomognu svim postojećim izvoznicima da, uvažavajući profitabilnost, maksimalno iskoriste mogućnosti prodaje u inozemstvu. Ako se između novih koalicijskih partnera, uz velika pitanja koja se tiču sela, nađe koji redak o smanjenju udjela vanjskoga duga u odnosu na BDP, onda će imalo realan recept kako to učiniti morati sadržavati doprinos izvoznika. Oni su sa svoje strane učinili gotovo sve što su mogli. Sad trebaju dodatnu pomoć.

Kad je o ministarstvu državne administracije riječ, to je već malo radikalnija ideja. Obično ta pitanja rješavaju tijela državne uprave, ali to je nešto nalik rukovodstvu nekadašnjih 'zajedničkih službi' u socijalističkim poduzećima. Ako se 'nedovoljan kapacitet državne administracije' postavlja kao jedno od najvećih ograničenja za ulazak Hrvatske u EU, onda je očito da tu treba brzo i radikalno napraviti maksimalna poboljšanja. Od toga da se napokon provjetri kadrovska struktura, da se uvedu sankcije za one koji ne rade dobro (a ne da zaposlenici u državnoj birokraciji budu daleko zaštićeniji od zaposlenih u privredi), do politički skliske, ali važne odluke da se najbolji kadrovi plate dovoljno dobro kako bi ostali u državnoj službi.

A ne da ih se tjera u korupciju ili bijeg u privatni sektor. Izvoz i državna administracija u ovom trenutku zahtijevaju hitniji tretman od npr. uravnoteženijega regionalnog razvoja. Naravno, postoji i alternativni pristup. Sve se karte bace na Ministarstvo vanjskih poslova i EU integracije, pa kad se uđe u EU, prepusti se Bruxellesu da diktira reforme u Hrvatskoj. Na ovotjednoj konferenciji o spajanjima i preuzimanjima rečeno je da vlasnici tvrtki koji ih ne žele mijenjati trebaju krenuti u njihovu - prodaju. To što u suvremenom svijetu vrijedi za tvrtke, vrijedi i za države. Kad ih vlasnici ne žele mijenjati, izlaz je u prodaji. To se onda zove privatizacija i davanje dugoročnih koncesija strancima.