|
Kad se budu obrađivali statistički podaci za 2010., vrlo će se vjerojatno uočiti neobično veliko povećanje poslovnih putovanja u inozemstvo. Hrvatski poduzetnici i menadžeri rastrčali su se po svijetu. Gotovo svaki drugi SMS poslan poslovnim ljudima dobiva odgovor u stilu 'nema problema, možemo se naći, ali sljedeći tjedan - upravo sam na službenom putu u inozemstvu'. Okretanje pokušaju ugovaranja poslova u inozemstvu stidljivo je počelo u drugoj polovini prošle godine, a sada, u jeku najniže razine BDP-a, svatko tko ozbiljno razmišlja o preživljavanju vlastita posla - počinje gubiti dane po zračnim lukama.
Bili smo u pravu
Poslovni tjednik Lider, koji od početka izlaženja prije gotovo pet godina stalno trubi o izvozu kao jedinom zdravom obliku rasta nacionalne ekonomije, napokon dolazi na svoje. Ne pripisujemo si velike zasluge za to što realni sektor počinje prepoznavati gdje mu je izlaz iz recesije, ali barem nam je savjest čista jer je politika mogla odavno shvatiti kojem dijelu ekonomije treba pomagati. To što Vlada ni dandanas nema hrabrosti ili inovativnosti proglasiti izvoz nacionalnim prioritetom broj jedan - njezina je stvar, ali u svakoj normalnoj zemlji bila bi kažnjena na sljedećim izborima. Naravno, pod pretpostavkom da neka druga stranka, SDP prije svega, izvoz napokon postavi kao svoj prioritet.Ovako, kad na političkoj sceni nema jasno izraženog programa okrenutog jedinomu mogućem rješenju - izvozu - privreda se počela samoorganizirati.
Odlazak brojne poslovne delegacije u Kinu i istodoban izbor Franje Gregurića za predsjednika Poslovnog vijeća HGK za gospodarsku suradnju s Ruskom Federacijom dokaz su tog samoorganiziranja. Pritisak iz realnog sektora toliko je snažan da čak ni uspavana Komora nije mogla ignorirati pritisak iz baze koja i dalje plaća obvezni kvaziporez za komorski mehanizam pa sada više nego u dobra vremena traži adekvatnu protuuslugu.
Koliko je frka velika, dokazuje i činjenica da su utihnuli i dežurni omalovažavatelji hrvatskoga izvoznog potencijala. Sve se rjeđe oglašavaju defetističkim retoričkim pitanjem: 'A što mi možemo izvoziti? Taj je potencijal u kratkom roku doista problematičan. Najbolji je dokaz ovotjedni naslov u Novom listu: 'Kinezi cijene hrvatski kamen, drvo i vino'. U muci je i izvoz kamena i drva prihvatljiv, ali, zapravo, strašna je uvreda što se na ovim prostorima u smislu dodane vrijednosti izvezenih proizvoda nije ništa promijenilo od vremena u kojem su Mlečani s naše strane Jadrana također uvozili drvo i kamen. Poput Kineza danas. Naravno, treba biti realan. Ne može u kratkom roku svaka tvrtka u izvoz. No Vlada bi morala odabrati stotinjak potencijalno potentnih izvozničkih tvrtki, na sve dopuštene načine pomoći im da u što kraćem roku izvezu što više. Pritom bi morao postojati i dogovor da se, gdje god je to cjenovno koliko-toliko prihvatljivo, ugrađuju proizvodi i usluge drugih domaćih tvrtki.
Guvernerovo upozorenje
Izvoz povećava i domaću potrošnju stanovništva. Zaposlenik u tvrtki koja izvozi, ako zna da je njegov ‘gazda’ upravo potpisao višegodišnji ugovor za isporuku opreme primjerice u Rusiju, bit će sigurniji u svoje buduće prihode. A kad je čovjek siguran u to, spreman je u današnjici više trošiti. Posve je sigurno da domaću potrošnju stanovništva neće potaknuti zaposleni u državnoj upravi koji nisu sigurni hoće li biti u onih pet posto prekobrojnih.
Dakle, veći izvoz, zadržavanje radnih mjesta u tom sektoru i veća potrošnja zaposlenih u izvozničkim tvrtkama imali bi blagotvoran učinak i na posrnulu trgovinu, a preko nje i na sve tvrtke koje računaju na prodaju na domaćem tržištu. Kad bi neki ekonomist htio napraviti ekonomski program utemeljen na izvozu, u njega bi se uklopilo najmanje 90 posto mjera koje su zapisane u Programu gospodarskog oporavka. Mjere bi trebalo uglazbiti da budu u funkciji povećanja izvoza, a ne da lepršaju okolo svaka sama za sebe bez pravog smisla. U ovom broj Lidera imamo i opširan intervju s guvernerom HNB-a dr. sc. Željkom Rohatinskim. Njegovu poruku da je pad završio, ali neće biti rasta, nego samo stagnacije, valja u poslovnim planovima uzeti veoma ozbiljno. Dilema je jednostavna: ako kod kuće neće biti rasta, a vani će biti i do dva posto, gdje su izgledi veći? Tko ispravno ne odgovori na to pitanje - brzo će shvatiti da između stagnacije i pada nema mnogo razlike.
|
