I u socijalizmu je bilo dobrih tvrtki, ali sustav je ipak propao

Piše: Miodrag Šajatović
[email protected]

Odnosi unutar HDZ-a možda će se srediti za pola godine. Za mnoge u biznisu to će biti kasno. Politika je spora, kriza brza.

 Kolege iz časopisa Vidi organizirali su ovog tjedna Vidi SummIT. Cilj skupa bio je kako što brže transformirati Hrvatsku 'iz potrošačkog društva u društvo znanja, rada, inovacija i visokih tehnologija'. U gotovo četiri sata sadržajnih rasprava još se jednom vidjelo koliko ova zemlja ima pametnih pojedinaca i dobrih tvrtki. Ali to više frustrira što se godinama ne uspijeva stvoriti kritična masa koja bi donijela preokret, možda ne od potrošačkog u društvo znanja, nego prije od društva utemeljenog na uzimanju vanjskih kredita u društvo koje svojom pameću zarađuje da bi njegovi članovi mogli biti koliko-toliko umjereni konzumeristi.S većinom ostalih sudionika skupa nisam se složio u tome može li se preokret napraviti bez izrazito kvalitetnog vodstva u državi, preciznije u Vladi. Bez kvalitetnog političkog vodstva ova zemlja nema izgleda za oporavak.

Osamljeni genijalci U redu, ima primjera poput Ericssona Nikole Tesle, Agrokora, Vindije, Geofota ili neke pete uspješne tvrtke. To se onda navodi kao argument da sve se može ako se hoće. To je, međutim, opasno pojednostavnjivanje. I u socijalizmu je bilo uspješnih tvrtki. Svaka dvasedeta, trideseta uspješno je poslovala, ulagala je u suvremene tehnologije, razvijali su se istraživački centri. Ali ti osamljeni otoci nisu bili dovoljni da bi se socijalistička ekonomija održala na dugi rok.
Nijedna zemlja nema masu poduzetnika genijalaca koji i u najtežim uvjetima uspijevaju postizati svjetske rezultate. Genijalci su, naime, već rijetka pojava. Ekonomski sustav zemlje mora biti uređen tako da i prosječan poduzetnik može uspješno razvijati svoju tvrtku.

A država, odnosno njezina politička elita, u ovom trenutku ne uspijeva igrati ulogu koju bi trebala. Kriza se razvija dramatičnom brzinom, a politika se mijenja izrazito sporo. Faktor vremena trenutačno je presudan za to koliko će u zemlji tvrtki propasti, koliko će ljudi dugoročno ostati bez legalnog posla i kakva će biti sudbina mladih naraštaja.
Izgledi nisu dobri. Kad bi se ekonomski procesi mogli zamrznuti na godinu-dvije, dok se ne završe sva raščišćavanja u najjačim strankama HDZ-u i SDP-u, mogao bi se sagledati kraj krize. Ovako, vrijeme ide, ekonomske su žrtve sve veće, a političari su zaokupljeni sami sobom. Očito je da se od premijerke Jadranke Kosor pravi potezi mogu očekivati tek možda od kasnog proljeća sljedeće godine, dokad bi se trebalo vidjeti hoće li nova premijerka pobijediti stranačke kolege koji su ostali vjerni bivšem premijeru Ivi Sanaderu. Kriza će početkom sljedeće godine udariti takvom snagom da će i oni kojima danas velika koalicija HDZ-a i SDP-a izgleda nemoguća i nepotrebna prihvatiti i takav ideološki gemišt samo da se zemlja ekonomski i socijalno ne raspadne. Da bi to bilo moguće, čelni ljudi obiju stranaka moraju raščistiti unutarnje odnose i zauzeti jaku stranačku poziciju.

Faktor vremena Sljedeći mjeseci pokazat će koliko je teško u ovim okolnostima mijenjati ekonomsku politiku. Iz solidno obaviještenih krugova stižu informacije da premijerkin savjetnički tim (Škegro-Švaljek-Lovrinčević) u tišini priprema svoje savjete, ali da se stanje već zaoštrilo na relaciji prema ministru financija i potpredsjedniku Vlade Ivanu Šukeru.
Faktor vremena pokazuje se ključnim u nedonošenju odluka o tome kako definirati intervencionističko djelovanje države u ekonomiju. Samo naivci mogu misliti da to nije potrebno ili da toga nema. Primjera radi, sada se počela proturati ideja da gospodarski rast treba početi poticati gradnjom energetskih objekata. Cestogradnja se ispuhala, građevinarstvo je bez posla, pa hajmo graditi elektrane i što sve treba. To je još jedan primjer kratkovidnog politikantskog razmišljanja. Odgovorna vlada morala bi osmisliti strategiju razvoja zemlje pa tek na njezinu temelju stvoriti energetsku podstrategiju. Budu li se i sljedećih godina ekonomske aktivnosti urušavale kao u 2009., to će smanjiti potrošnju energije, pa čemu onda graditi nove objekte?

A da se i ne govori o nužnosti izrade cost-benefit analize i je li novac ulupan u energetiku trebalo usmjeriti u nešto drugo. Primjerice, u razvoj suvremenih tehnologija iz kojih će se stvarati proizvodi za izvoz i efikasnije oploditi uloženo.Politika zaokupljena sama sobom o tome ne stigne promišljati. Društvo znanja, inovacija i visokih tehnologija još je jako daleko.