Inflacija se iz ilegale vraća na hrvatsku ekonomsku scenu

Piše: Miodrag Šajatović
[email protected]

Inflacija je i skriveni porez. Umirovljenici će, zaostajanjem mirovina za troškovima, možda morati vratiti sve što su kao 'povrat duga' dobili

Inflacija se iz ilegale vraća na hrvatsku javnu scenu. Tako bi mogao glasiti najkraći komentar za mnoge šokantne poruke guvernera Željka Rohatinskog, prema kojem bi stopa inflacije u prosincu mogla biti oko pet posto, dok se 2008. može očekivati godišnji rast cijena od 4,7 posto, što bi bilo najviše od 2000. godine.
Guverner ima običaj uoči godišnje konferencije ekonomista u Opatiji ili na njoj lansirati jaku poruku. Moglo se očekivati da će to biti nešto u vezi s vanjskim dugom ili usporavanjem rasta BDP-a. Kamo sreće da je bilo tako! Ako se hrvatska javnost nečega treba posebno bojati, to je - buđenje inflacije.  

Naravno, i druge su neravnotežne situacije opasne i čine nedjeljivu cjelinu, ali inflacija je na ovim prostorima prava tempirana bomba. Kako u buđenju inflacijske spirale veliku važnost ima psihologija mase, još prisutno kolektivno sjećanje srednjih i starijih generacija na inflaciju i hiperinflaciju tijekom 80-ih i prve polovine 90-ih (do Antiinflacijskog programa iz listopada 1993.) moglo bi biti detonator s nesagledivim posljedicama.
Oni iskusniji zacijelo će se, makar ih ministar financija Ivan Šuker uvjeravao da nema mjesta panici, brzo prisjetiti svih načina na koje su se nekad pokušavali braniti od inflacije. Počevši od prebacivanja štednje u devize, što kratkoročno neće dati rezultate sve dok tečaj kune prema euru bude zacementiran.

Rijetki pojedinci kojima bi povratak inflacije mogao donijeti osobne koristi većinom su umirovljeni nekadašnji direktori koji su doktorirali poslovanje u uvjetima više-manje galopirajuće inflacije. Mnogi današnji poduzetnici nemaju iskustva poslovanja u uvjetima rasta cijena, pa bi mudriji među njima mogli za savjetnike uzeti stare lisce. U takvoj kombinaciji buđenje inflacije, za koju guverner Rohatinski ispravno kaže da nije samo uvezena cijenom nafte i drugih uvoznih proizvoda nego ima i domaće uzroke, u kratkom je roku mnogo opasnije od rasta vanjskoga duga, pretjerane potrošnje, malog izvoza i velikog uvoza. I tu treba radikalno krenuti na njezino držanje pod kontrolom. Ne, naravno, administrativnim zamrzavanjem cijena, nego konačnim odlučnim početkom sanacije temelja nacionalne ekonomije. Ako treba birati između privremene recesije (tj. smanjenja rasta BDP-a na godinu-dvije ispod četiri posto) da bi se sanirala šteta loših ekonomskih politika, to je bolje nego poslovnoj zajednici priuštiti poslovanje u uvjetima inflacije.

Iako može izgledati da ministru financija ne odgovara buđenje inflacije, tomu ipak nije tako. Inflacija je krasan oblik poreza. Država brzo naplati svoja potraživanja, uspori vlastita plaćanja i eto lijepe uštede. Inflacijski porez, osim toga, najviše pogađa najsiromašnije slojeve. Tako bi, primjerice, umirovljenici, koji su preko svoje stranke tako lijepo utjerali dug od države, sljedećih godina kroz inflaciju i novo zaostajanje rasta mirovina za rastom cijena mogli to sve lijepo vratiti. I još preplatiti. Bio bi to još jedan dokaz toga da 'nema besplatnog ručka'.
Već vidim direktore lokalnih monopolskih infrastrukturnih poduzeća kako smišljaju priopćenja o tome zašto dižu cijene. Naravno, mnogi iz tvrtki na stvarnom tržištu neće moći prebacivati troškovne udare na svoje kupce, što bi moglo prouzročiti svakakve drame. O štetama da se i ne govori.

A i sindikalisti bi mogli iz arhiva izvući rečenične konstrukcije kojima se traži 'usklađivanje plaća s rastom troškova života'. Mlađe generacije, one koje se ne sjećaju vremena inflacije, trebaju u svoj rječnik uvesti i pojam 'indeksacije'. To je, slikovito rečeno, lovljenje vlastitog repa. Cijene u trgovini porastu pet posto. Onda sindikati od zbunjenih i uplašenih političara iskamče toliko više plaće. Ali to je veći trošak za državne tvrtke u kojima ti zaposlenici rade pa one moraju povisiti cijene svojih proizvoda. Tako se proizvodi inflacijska spirala.
Inflacija se može definirati i kao pojavni oblik svih slabosti nacionalne ekonomije i društva. To što je od 1994. inflacija bila niska nije značilo da je nije bilo. Ona je samo imala drugo agregatno stanje (nelikvidnost, nezaposlenost, rast vanjskoga duga). Čini se da su na ovim prostorima tuberkuloza i inflacija ipak neiskorjenjive bolesti.