Josipović - koordinator dogovaranja koje priziva Rohatinski
S ‘Dana velikih planova’ poručeno je da Hrvatskoj trebaju dogovaranje, fleksibilnost i inovativnost na makro- i mikrorazinama. Pantovčak se nameće kao mjesto na kojem će se to najbolje moći menadžerirati.
|
Piše: Miodrag Šajatović |
Dosad nepovezane otoke - HNB, Vladu, poslodavce, sindikate, branitelje... - treba okupiti na nov način. Romantične ideje o nacionalnom konsenzusu treba zaboraviti |
|
Možda nije pristojno hvaliti vlastiti proizvod, ali prošlotjedna konferencija Lidera i HUP-a ‘Dan velikih planova’ doista je bila izvrsna. Poruke koje su se na njoj čule iznimno su korisne i za makroekonomsku politiku i za poslovne planove tvrtki. Dovoljno je početi s dvije poruke. Guverner Rohatinski izlaganje je završio porukom da je krajnje vrijeme za dogovore ‘jer nam se inače loše piše’. A Geir Olsen, potpredsjednik A. T. Kearneyja, uz još jedno upozorenje političarima, poduzetnicima i potrošačima u Hrvatskoj da se svijet više neće vratiti u ‘staru normalu’, istaknuo je da u ovom nadasve kompleksnom svijetu šanse za preživljavanje imaju samo najfleksibilniji. I da države, tvrtke i pojedinci ne trebaju prepisivati stare tuđe scenarije, nego stvarati vlastite recepte preživljavanja i razvoja. Kompromitirano dogovaranje Tražiti tko je kriv, besmisleno je. Smisla ima samo tražiti načine kako da se začepljenja odčepe. Rohatinski je pri potrebi dogovaranja ponajprije mislio na suradnju između monetarne i fiskalne vlasti i potrebe da se smanjuje deficit u državnoj blagajni. Ali to je samo dio onih koji bi se ubuduće morali dogovarati. Ako Kukuriku koalicija osvoji mandat da može sama vladati, to nije nikakvo jamstvo da će se provesti bolne reforme. U ozbiljnim, utemeljenim dogovorima u 2012. morali bi sudjelovati poslodavci, sindikati, branitelji i svi drugi ‘stakeholderi’ u zemlji. Pri tome se treba oprostiti s naivnom idejom o nacionalnom konsenzusu. U starom svijetu (prije 2008.) to je značilo da vlast predloži program, ostali ga malo korigiraju, prihvate i onda se on provodi nekoliko godina. Danas je stvarnost toliko kompleksna da je nužno stalno dogovaranje, provjeravanje, usklađivanje... Kad bi se moglo, zakonom bi trebalo zabraniti lijenim ekonomistima i političarima da nakon kritike svega postojećeg lakonski savjetuju da treba ‘ići u reforme’. Ako se takve reforme nisu provodile u debelim godinama, za to postoje političko-komunikacijsko-upravljački razlozi. Traže se otvoreni umovi |
|