Kasnije u penziju i uz manju mirovinu? To smo i zaslužili

Piše: Miodrag Šajatović
[email protected]

 Najmudriji su oni koji su 'maznuli' milijune kuna državnog novca, pa ih uopće nije briga kolika će im biti penzija

U dvadeset godina pisanja tjednih ekonomskih kolumni napisao sam ih više od 1.000. Čini mi se da niti jednu nisam posvetio mirovinskom sustavu. S 30-ak godina to je i normalno. Daleko je penzija. Ali s 50 bi odgovoran čovjek već mogao početi razmišljati o tome koliko će mjesečno dobivati od države kad prestane s radom. Pogotovo kad ima nekih iz gimnazijske generacije koji već više od trećine života elegantno provode izvan radnog odnosa. Iskreno, ni sada mi se o tome ne piše jer je razmišljanje o mirovini jedna krajnje financijski depresivna tema. Veći su izgledi za to da se i Hrvatska izvuče iz recesije ili da tečaj kune počne slabjeti, nego za prihvatljiv rasplet za one koji će za desetak godina u mirovinu.

U mirovinu sa 75?
Pogled u radnu knjižicu otkriva: u 52. godini života zabilježeno je 27 godina radnog staža. Hej, pa 2023. imat ću 65 godina života i 40 godina radnog staža! Kako bi neki rekli: najoptimalnije! Ali, nema razloga za veselje. Ako te 2023. godine uopće bude postojao mirovinski sustav u Europskoj uniji (čini mi se da bi do te godine Hrvatska možda mogla postati članica EU), sigurno je da će dobna granica za odlazak u mirovinu biti bar 75 godina.
Pa ću se negdje oko 2030. barem jednom tjedno izgubiti negdje u Savskoj ulici jer će mi se pomiješati u koju redakciju trebam ići. Sve u kojima sam skupio onih 27 godina staža na dva su kilometra zagrebačke Savske ulice - od Poleta u Savskoj 5, preko Večernjaka i EPH na križanju Savske i Slavonske avenije do Lidera u Savskoj 41. Tješi me to što će tada 70-godišnjake koji će još morati na posao valjda razvoziti neki pametni roboti...
Najnovija porezna reforma koju Vlada provodi u Hrvatskoj jasno daje do znanja da se tu nema čemu dobrome nadati.

Moja će generacija, još više nego dosadašnje, završiti na penzionerskom 'prosjačkom štapu'. I da ne bude zabune, generacija će dobiti upravo ono što je kolektivno i zaslužila!  Jedina objektivna otežavajuća okolnost jest globalno produljenje životnog vijeka. Sve drugo ide nama samima na dušu. Nije s neba pao omjer da na 1,29 zaposlenih dolazi jedan umirovljenik. Stvaralo se to godinama. Kad je početkom 90-ih Hrvatskom harala 'moda' da se u pretvorbenom kaosu višak zaposlenih zbrinjava u mirovinama kako bi se stvorio privid da nezaposlenost nije velika - kolektivnog otpora prema tome nije bilo. Kad su se uvodila tri mirovinska stupa, bez puno razmišljanja, zavedeni maštanjima kako će kapitalizirana štednja zauvijek rasti prema stopama kakve su obećavali fond-menadžeri, nismo se bunili. Čak i s više od 40 godina života i iskustva, većina se moje generacije, premda je mogla birati da ostane samo u prvom stupu, uhvatila u zamku i ušla i u drugi stup. Pa će imati manje mirovine nego što bi imali da su ostali samo u sustavu generacijske solidarnosti.

Generacijska kazna
'Globalna recesija' objektivno je učinila neminovnim to da mirovine realno padaju. Kako u svijetu tako i u Hrvatskoj. Samo, nije isto gubi li se 10 posto na prosječnu mirovinu od 8.000 kuna ili na onu od 2.000 kuna. A kako su mirovine  godinama ipak indirektno vezane uz visinu i brojnost plaća u zemlji kao što je Hrvatska, to što danas sustiže umirovljenike je i posljedica kolektivnoga glasačkog dopuštanja da nas polupriučeni političari vodaju bespućima ekonomske zbiljnosti bar dva desetljeća.  Dopustili smo im da rasprodaju nekad naša samoupravna poduzeća za sitne novce podobnim kvazipoduzetnicima koji su razjurili zaposlene (u mirovinu!) i prodali zemljiše na kojem su bile tvrtke oduzete samoupravljačima i preko noći pretvorene u državno vlasništvo.

Onda smo dopustili da se stvori uvozna ekonomija koja je opet tražila manje zaposlenih nego da se radilo na reindustrijalizaciji namijenjenoj izvozu. Pa se danas generacijski čudimo kako to mi još zaposleni moramo osiguravati kune za sve veći broj umirovljenika.
Život nije generalna proba. Računi za pogreške stižu na naplatu, a greške iz prošlosti ne mogu se ispraviti na nekoj 'premijeri'. Ipak, ima i onih koji su bili mudri. Ozbiljno su shvatili uputu MMF-a s početka tranzicije da se ljudi moraju sami brinuti za svoju egzistenciju i egzistenciju svoje obitelji. A ne to očekivati od države. Pa su takvi, nadobudni, lijepo u mutnim poslovima maznuli milijune. Njih više ne zanima kolika će im biti mirovina i s koliko će se godina ići u punu mirovinu.