Kazneno goniti svakoga tko spomene strane investicije

Vjerujem da već postoji izdavač knjiga u Hrvatskoj koji je od nekog publicista naručio knjigu pod naslovom 'Osam dana koji su potresli Hrvatsku'. Kao rijetko kada u proteklih, samih po sebi sadržajno bogatih, dvadeset godina nije se dogodio zgusnutiji i simboličniji tjedan.

Od neočekivane bezuvjetne zatvorske kazne koju je mađarski sud izrekao potpredsjedniku Vlade Radimiru Čačiću preko oslobađajuće presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču do deset godina zatvora, koliko je za sada priskrbio nekadašnji premijer Ivo Sanader. Ali ako ćemo se držati genijalne Gotovinine poruke: 'Okrenimo se budućnosti!', onda su glavni likovi koji su u proteklih osam dana dobili nove prilike Zoran Milanović, Branko Grčić, Slavko Linić i Ivan Vrdoljak.

Zajednički nazivnik medijski ekstraeksponiranim događajima u vezi s Čačićem, Gotovinom, Markačem i Sanaderom jest - sudnica. Presude, oslobađajuće ili osuđujuće, osim što dramatično oblikuju živote pojedinaca na koje se odnose, trebaju poslati i poruku cijeloj zajednici. No kakve god bile, njihov izravni utjecaj na bolji ili lošiji budući život građana Hrvatske nije presudan. U sudnicama se ne stvara dovoljno dodane vrijednosti.

Milanovićeva druga prilika Dodana vrijednost stvara se u biznisu. A u ekonomski dramatičnim okolnostima najveći granični doprinos mogu dati premijer Milanović i njegovi glavni ekonomski ministri. Koliko god Milanoviću bilo grozno što je ostao bez usluga prvog potpredsjednika zaduženoga za gospodarstvo, nakon ostavke Radimira Čačića zbog obveze služenja kazne za tešku prometnu nesreću u Mađarskoj, toliko se može smatrati sretnikom. Dobio je priliku da ispravi zablude. A zabluda je da državne investicije u energetiku i oko nje mogu Hrvatsku izvući iz recesije.
Da nije odstupio, uporni Čačić, najvažniji koalicijski partner, teško bi Milanoviću dopustio zaokret. Ovako, s Vrdoljakom kao ministrom gospodarstva i novim koordinatorom za ekonomiju, potpredsjednikom Brankom Grčićem, premijer je dobio drugu šansu. Izgledi da to iskoristi nisu preveliki.

Veliki državnik odmah bi priznao zabludu. Državne investicije u energetiku promašen su prioritet. Treba se okrenuti smanjenju deficita u robnoj razmjeni (povećanjem izvoza ili smanjenjem uvoza, ali ne samo struje!). Umjesto da se čeka katarske i ine šeike i lovatore koji će igrati za Hrvatsku, Vlada se napokon mora okrenuti onomu što ima. Kao što bankrotirani nogometni klubovi više ne kupuju strance, nego gledaju koga imaju u podmlatku, tako i Vlada treba napraviti popis, recimo, 300 poduzetnika iz proizvodnje koji su u najboljoj formi i s njima dogovoriti početak preokreta. I njima se okrenuti.

Okanite se investicija Trebalo bi u hrvatsko pravo vratiti verbalni delikt. Za točnu namjenu. Kaznenom progonu bio bi izložen svatko tko u sljedećih godinu-dvije spomene riječ 'investicija'. Ljudi moji, okanite se religijskog vjerovanja da će nas investicije izvući! Neće, bar ne u kratkom roku. To da će se u Hrvatsku sliti strane investicije slično je onomu naivnom vjerovanju s početka 90-ih da će hrvatska dijaspora u domovinu donijeti dvadeset milijardi dolara.
Gospodo i drugovi u Vladi, dajte odvojite sat-dva dragocjena vremena i pogledajte nije li bolje iskorištavanje kapaciteta koje još imamo u ovoj zemlji jeftiniji način pokretanja ekonomije. Postojećim proizvodnim kapacitetima trebaju samo manja ulaganja da bi postali konkurentni. Pokazuju to primjeri mnogih, još uspješnih i, naravno, izvozno orijentiranih tvrtki.
Središnja figura koja bi mogla preokrenuti način razmišljanja jest dr. Branko Grčić. Koliko god to njemu možda ne bilo drago, karte su se tako posložile da je sudbina zemlje u njegovim rukama. Premijer Milanović u njega ima solidno povjerenje. To je pretpostavka da ga uvjeri da kormilo treba zaokrenuti u drugom smjeru. Ljudski je griješiti. Najvažnije je htjeti ispraviti. 

Najzgusnutijih osam dana novije hrvatske povijesti sadržava i novi prijedlog proračuna. Koji je nakon dvadeset godina napokon odgovorio na pitanje zašto se u Hrvatskoj provodi privatizacija. U Ministarstvu financija priznali su da se u privatizaciju ide zato da se skupe četiri milijarde kuna kako bi se otplatio dio kamata koje dospijevaju 2013. Stara fora da se to čini jer je privatno vlasništvo navodno učinkovitije od državnoga više se ne spominje.