Kinezima je Hrvatska obećana zemlja - za izvoz, a ne za ulaganja

Umjesto da svakog državnika koji dođe u Zagreb vuku za rukav i mole za nekakvo investiranje, Mesić i Sanader trebali bi s poslovnom zajednicom naći odgovor kako povećati - domaće investicije

Ako je predsjednik države Stjepan Mesić u nečemu uporan, onda je to u nepropuštanju prilika da svakom državniku koji navrati u Zagreb ili onomu tko ga ugosti negdje u svijetu ponudi 'ulaganje u Hrvatsku'. Kineskom predsjedniku Hu Jintau tako je sugerirao da netko iz delegacije od 200-tinjak kineskih biznismena koji su također posjetili Zagreb uloži u gradnju nove zračne luke Pleso i u terminal za rasuti teret u Pločama.

Da ne zaostane, i premijer Sanader 'pozdravio je buduće kineske investicije u brodogradnju, pomorski promet, hotelijerstvo i ulazak kineskih tvrtki na hrvatsko tržište putem koncesioniranja'. Obično se nakon sličnih 'pozdravljanja' stranih investicija sve slegne već nekoliko sati nakon što ugledni gost odleti s Plesa, a policajci iz osiguranja ponovno dopuste građanima parkiranje na ruti kojom se predsjednici za posjeta kreću Zagrebom.

Drugoligaši

Zbog nepostojanja cjelovite strategije razvoja, iz koje bi onda proizašao i odabir poželjnih stranih ulagača, Hrvatska je ipak osuđena, ako i naiđu, na drugorazredne i trećerazredne svjetske investitore. Poput onih iz financijske grupacije Orco, koji su prvi 'legli' kad je naišla kriza, pa je hotelska kuća Sunčani Hvar pred bankrotom. Ili 'majstora' iz poljskog Zlomexa, koji su i prošle godine, kad u svijetu nije bilo željezare koja je poslovala s gubitkom, uspjeli Splitsku željezaru odvesti u bankrot.

Teško je bilo slušati u televizijskim izvješćima o posjetu kineske delegacije kako se u pozitivnom svjetlu tumači izjava kineskog predsjednika 'da je Hrvatska već postala najveći trgovinski partner Kine u Jugoistočnoj Europi'. U prijevodu, Hrvatska je najnezasitniji uvoznik i potrošač kineskih proizvoda u ovom dijelu Europe. Hrvatske tvrtke tako na godinu u Kinu izvezu robe vrijedne jedva 35 milijuna dolara, a istodobno se iz nje u Hrvatsku uveze proizvoda za 1,88 milijardi dolara!

To je još jedan dokaz da je Hrvatska zemlja koju stranci doživljavaju kao dobrodošloga, premda nerazumnog kupca koji se svake godine zaduži otprilike pet milijardi dolara, a onda tim novcem financira život iznad mogućnosti.

Vratimo li se stranim investicijama, treba priznati da su one u ovom trenutku Hrvatskoj očajnički nužne. Pad investicija u zemlji neizbježan je, strana ulaganja bit će prepolovljena, pa se više ne gleda tko u što želi ulagati. Samo, bi li domaća građevinska industrija mogla nešto graditi, a proračun ubrati koji milijun za kakvo-takvo smanjenje sve veće rupe u proračunu?

Međutim, čak i u takvim vremenima ne smije se zaboraviti upozorenje slovenskog ekonomista dr. Jože Mencingera, koji ima teoriju da strane investicije na dulji rok ne pomažu zemlji u koju su se slile. Mađarska je već tri godine u teškim problemima, a početkom 90-ih prošlog stoljeća bila je preplavljena stranim investicijama. Pokazalo se da je izvlačenje dobiti u matične zemlje toliko da zemlji domaćinima i njihovim građanima ne ostaje gotovo ništa.

Mencingerov poučak

Naravno da Hrvatska ne smije braniti ulazak stranih investicija, ali neke investicije ipak moraju biti - 'jednakije'. Jedan od dobrodošlih konsenzusa ovoj zemlji bio bi taj da se ne čeka da netko dođe 'ulagati u Hrvatsku', nego da se ambiciozno počne provoditi nacionalni investicijski program.

Ne mislim pritom na političke infrastrukturne investicije poput Pelješkog mosta ili nekritičkog nastavka gradnje svega i svačega što možda diže rejting među biračkim tijelom. Riječ je o tome da se na sve moguće načine potiču i potpomažu domaći poduzetnici spremni investirati i dio svojeg novca u proizvodnju koja će bar jednim dijelom završiti u izvozu u regiju ili EU.

Koliko se god zbog recesije, nelikvidnosti i kreditne prohibicije odgađala gradnja mnogih pogona i tvornica, posljednjih mjeseci ima primjera završetka velikih domaćih investicija (Agrokor, Vindija, Podravka...). I u socijalizmu je uvijek bilo uspješnih iznimaka, pa ih ima i danas. Zadatak je da takvih primjera bude više, da budu kritična masa kako bi to bio zamašnjak za izlazak iz krize.

Umjesto da se ide okolo moljakati strance, krajnji je trenutak da politička i poslovna elita ozbiljno sjednu, osmisle strategiju i preuzmu zadatke kako realizirati novi investicijski val. To bi tražilo bolne rezove u javnoj potrošnji i smanjenje populizma, ali pružilo bi nadu da se financijski slom zemlje može spriječiti.