Milanović treba voditi reindustrijalizaciju, a ne gradnju pruge

Gotovo nezapaženo prošla je najava da će premijer Zoran Milanović biti na čelu povjerenstva za gradnju nizinske pruge od Rijeke do Zagreba, tj. investicije prema koncesijskome modelu vrijedne pet milijardi eura.

Vijest se pojavila nakon što se, u povodu 100 dana Kukuriku vlade, u medijima pojavila neizostavna primjedba da je premijer previše ovlasti dao svojim ministrima i da premalo radi. Pa bi se dalo zaključiti kako je Milanovićeva odluka da izravno vodi projekt gradnje nizinske pruge (uočljivo slično svojedobnoj odluci Ivice Račana da bude na čelu povjerenstva za gradnju autoceste prema moru) bar dijelom izazvana medijskim pritiscima.
Kolektivni pritisak javnosti da se premijera natjera da on, a ne prvi potpredsjednik Vlade Ratko Čačić, vodi politiku ekonomske stabilizacije zemlje posve je pogrešan. Nažalost, pogrešna je i premijerova odluka da odgovori izravnim uključenjem u gradnju nizinske pruge.

Gdje su ‘vau!’ rezultati? Nevjerojatna je ‘psihologija krda’ koja u javnosti nastane u vezi s nekim ‘istinama koje se ne treba provjeravati’. Pa tako gotovo nema medija koji se ne iščuđava što Milanović dopušta Čačiću da u javnosti vodi ‘glavniju’ riječ. Ljudi moji, postoje različiti oblici vođenja sustava! Lider ima pravo odabrati stil koji mu najviše odgovara. Nema jamstva da će jedan ili drugi polučiti bolje rezultate.

Poslovna zajednica poznaje megapoduzetnike kojima je stil držati neposredno sve konce u svojim rukama. Pa će svakog jutra sami odlučiti koji će se računi platiti tog dana. Drugi uspješni poduzetnici, opet, imaju stil kojim pomno odabiru suradnike i onda im daju velike ovlasti, a oni sami strateški promišljaju i odlučuju. Ako se Milanović odlučio za taj drugi stil, neka mu bude. Njegova odluka, njegov rizik, njegov mogući politički profit.
Javnost bi zato od premijera morala tražiti da se vidi kako on doista radi na strateškim smjerovima budućnosti Hrvatske. I da za nekoliko mjeseci traži originalne, što bi se reklo, ‘vau!’ rezultate. Jer ovo što se sada radi, od pokretanja investicija obnavljanjem škola i vrtića preko orijentacije na investicije u energetiku do pokušaja reforme u državnoj upravi izmjenama Zakona o radu - to je ipak faza, kako se to u socijalizmu zvalo, stabilizacije.

Postoje naznake da bi sadašnja vlast mogla stabilizirati nacionalnu ekonomiju kako se ona ne bi sunovratila u propast. Ali još nema naznaka da Kukuriku vlada ima kvalitetan dugoročni odgovor na izazove. Zato je pogrešan signal to što je premijer odlučio stati na čelo povjerenstva za gradnju nizinske pruge. Milanović je prije toga morao stati na čelo povjerenstva za reindustrijalizaciju zemlje.

Što će nam ostati od pruge? Neće nizinska pruga, pa čak ni investicije u energetiku, od Hrvatske stvoriti prosperitetnu zemlju. Možda nemam pravo, ali Vlada za sada nije ponudila nikakve računice koje bi potkrijepile tvrdnje o učinkovitosti tih rješenja. Sve se svodi na rečenicu-dvije ili u najboljem slučaju na u HDZ-ovo vrijeme kompromitirane prezentacije u Powerpointu iza kojih nema stvarnih analiza i računica. Odgovor da će multiplikativni učinak ponuđenih rješenja biti ‘strašan’ može se dvojako tumačiti.

Lijepo je biti na čelu projekta gradnje nizinske pruge. Na kraju ostane djelo koje se jasno vidi i iz aviona. Biti na čelu povjerenstva za reindustrijalizaciju mnogo je kompliciranije, a teško je vidjeti opipljive rezultate. Oni bi se za nekoliko godina mogli vidjeti po brojnim tvorničkim halama razasutih diljem Hrvatske. Za političara koji ima ambiciju biti upamćen kao državnik taaj drugi put, put reindustrijalizacije, bolji je odabir. Gradnja nizinske pruge možda će zaposliti dio građevinske operative i niskokvalificirane radne snage. Ali kad se posao završi, kad se tom željeznicom u jednom smjeru bude vozila kineska roba iz Rijeke u Europu, a europska roba išla put luke u Rijeci, pitanje je koliko će radnih mjesta ostati u Hrvatskoj. I koliku ćemo to rentu ubirati na tuđoj robi.

Možda je to odličan posao, ali, gospodo, dajte nam brojke! Pa da usporedimo što bi jednaka ulaganja donijela u poticanje nanotehnološke ili farmaceutske ili metalske industrije. Odgovor: 'Vjerujte, znamo što radimo!' čuli smo prečesto da bismo bili politički vjernici. Nećemo, valjda, i dalje ići linijom manjeg otpora pa održavati postojeću strukturu nacionalne ekonomije. Graditi pruge u 21. stoljeću i nije velika mudrost. Ova Vlada morala bi biti ambicioznija.