Možda su Maye 2012. odredili kao posljednju zbog ekonomije?

Piše: Miodrag Šajatović
[email protected]

 Svijet koji je na rubu nove krize nema razumijevanja za pacijente poput Hrvatske. Svatko pokušava spasiti svoju kožu

Možda su Maye bili u pravu kad su odredili da je posljednja godina njihova kalendara 2012. Tko je prohodao ostacima njihovih gradova, svetišta i opservatorija, neće tako lako odbaciti njihova predviđanja. Ne mislim pritom na prirodnu kataklizmu koja će uništiti svijet. Ni na nuklearnu katastrofu. O svjetskoj bi ekonomiji moglo biti riječi. Postoji li ozbiljna prijetnja svijetu, onda su to stanje globalne ekonomije i slijepa ulica u koju je dovedena. Nešto se radikalno mora dogoditi. Zašto ne baš 2012.? Najnoviji samit najrazvijenijih zemalja G20 još je jedanput pokazao da čak ni lideri najmoćnijih zemalja ne znaju što napraviti i kako spriječiti još jedno upadanje u globalnu recesiju, a možda i u novu veliku depresiju. Stari recepti više ne liječe. Smanjenje državnih deficita rezanjem proračunske potrošnje spiralno smanjuje potražnju i ruši BDP. Za razliku od Njemačke ili Britanije SAD bi stvari rješavao 'poticanjem potražnje', zato Obami i savjetnicima nije važno smanjiti državno zaduživanje, nego i dalje uporno 'pumpaju' potražnju bez obzira na cijenu. A cijena može biti bankrot nacionalnog proračuna za koju godinu.

Globalna bezidejnost
Novo genijalno rješenje još se ne nazire. To je loša vijest i za nas u Hrvatskoj. I ovdje Vlada pokušava rezanjem državnih izdataka postići ravnotežu, ali naravno da ne uspijeva u tome. Za prijašnjih internih kriza uvijek je izvan granica ekonomska situacija bila solidna, pa se moglo negdje posuditi, naišli bi kakvi strani investitori, nešto bi se i izvezlo... Svijet koji je na rubu nove krize više nema razumijevanja za pacijente poput Hrvatske. Svatko pokušava spasiti svoju kožu.Ni globalnih ni lokalnih rješenja nema, možda i zbog toga što se pogrešno dijagnosticira stanje u globalnoj ekonomiji. Sva je krivnja svaljena na bankare i financijski sektor koji su, prema tom aksiomu, vođeni pohlepom davali kredite pogrešnim pojedincima i tvrtkama, zato se sada moraju platiti ti promašaji.

Za razumijevanje u kakvu svijetu živimo možda nije loše stvari pogledati iz drugog kuta. O tome je prije nekoliko mjeseci upravo u Lideru govorio samosvojni slovenski ekonomist dr. sc. Jože Mencinger. Njegova je teza da ovo nije financijska kriza, nego kriza hiperprodukcije!
Pojednostavljeno, u svijetu je previše tvornica svih proizvoda, previše se najrazličitijih usluga nudi, a nema dovoljno platežno sposobnih kupaca.U vrijeme socijalizma na fakultetu se učilo o 'razvoju proizvodnih snaga' i lomovima koje razvoj u nekim trenucima čini u društvu. Upravo se to događa posljednjih deset-dvadeset godina. Razvoj tehnologije, ponajprije utemeljen na informatici, učinio je da se danas s desetinom prijašnjih radnika može proizvesti nekoliko puta više automobila, cigala, stolaca, televizora, čeličnih cijevi, vina...

Kriva je hiperprodukcija
Tko kaže da globalni proizvođači nisu 'natjerali' bankare da okolo dijele kredite šakom i kapom ne bi li iskoristili svoje proizvodne kapacitete? Kad bi se provodila analiza koliko je od 40-ak milijardi eura kredita (koje je Hrvatska naivno i pohlepno uzimala po svijetu) iskorišteno da bi se njima kupili uvozni proizvodi, došlo bi se možda i do podatka o 70 posto. Teza da su proizvođačke multinacionalne kompanije potaknule bankare da daju kredite čini se prilično čvrstom. Hiperprodukcija je sada došla do zida. Balon je puknuo i nema više dovoljno platežno sposobnih potrošača koji bi svojim kupovanjem povećavali iskorištenost kapaciteta u tvornicama diljem svijeta.

Amerikanac koji u kući već ima tri televizora više neće kupiti četvrti. U okolnostima krajnje nesigurne budućnosti čak se ni građani Hrvatske više neće laćati kartica kao prije.  Ima li izlaza na globalnoj razini? U svijetu više od dvije milijarde ljudi živi s dva dolara na dan. Kad bi oni imali mnogo više novca, sigurno bi počeli kupovati sve što mi koji se ubrajamo u pet posto najbogatijeg dijela čovječanstva (da, većina građana Hrvatske u toj je povlaštenoj skupini, koliko god se to činilo čudnim!) u ovom trenutku ne kupujemo. Samo, to bi tražilo radikalnu promjenu strukture svjetskoga bogatstva, a to je onda 'kvaka 22'. Nađe li svjetska pamet odgovor kako na novim - realnim - osnovama postaviti svjetski razvoj, 2012. mogla bi biti pozitivna prekretnica. Razlog za novi kalendar. Nastavi li se vrtnja u krug kao dosad, proročanstvo Maya moglo bi biti zlokobno.