Nakon svega KIM treba pustiti u stečaj ili ga ustupiti vjerovnicima

Piše: Miodrag Šajatović
[email protected]

Nevjerojatno je da si Vlada dopušta da je 'ucjenjuje' dvjestotinjak zaposlenih. Osim ako vlast zna da u tom slučaju nema čiste ruke

Desetak dana nakon izbijanja afere u vezi s privatizacijom Karlovačke industrije mlijeka, koju je Hrvatski fond za privatizaciju odlučio prodati lokalnom poduzetniku Ivanu Šimiću, potpredsjednik Vlade Damir Polančec tvrdi:
- Sudjelovao sam u tri natječaja za privatizaciju KIM-a. Svaki smo put slušali što će reći sindikati i zaposleni. Inzistirali su na rigidnim uvjetima koji su prave potencijalne ulagače odbijali... Dvije godine imao sam sluha za zahtjeve koji su, to se sada pokazalo, kontraproduktivni.'

Polančecova naknadna pamet novi je dokaz kako ni petnaest godina nakon početka pretvorbe i privatizacije vlast nema pojma prema kojim bi kriterijima privatizirala tvrtke još u državnom vlasništvu. Osim kaosa u kojemu se isprepliće stotinu interesa ('Zadovolji sindikate, pazi da se ne zamjeriš lokalnim glasačima, maksimiraj zaradu od prodaje, daj da kupac bude iz naših redova ili da ga bar netko od naših preporuči, neka obeća što veća ulaganja, nema otpuštanja radnika, pusti neka naši dečki izvuku neku lovu za sebe od kupca....'), slučaj KIM kompromitira i inače legitimnu ideju da domaća vlast može 'navijati' za nekog domaćega u odnosu na stranog ulagača.

Da je Sanaderova Vlada imala hrabrosti na početku mandata jasno izraziti stajalište kako je prvi cilj privatizacije da tvrtka dospije u ruke kvalitetnih domaćih tvrtki, bez obzira na privremeni mogući gubitak radnih mjesta, u prvo vrijeme bilo bi napada. Ali, da su odabrani dobri partneri i da je takav recept počeo davati rezultate, zaposlenici u tvrtkama poput KIM-a ne bi mogli 'ucjenjivati' Vladu svojim zahtjevima. Vlada, međutim, nije imala 'tri čiste' to učiniti. Što joj se sada, u najneugodnijemu, predizbornom trenutku razbija o glavu. Nevjerojatno je da vlast svoju slabost pokazuje na tvrtki od jedva dvjestotinjak zaposlenika, koja ni izbliza nije među 500 najvećih u zemlji.

KIM je prema pravilima tržišne ekonomije odavno morao završiti u stečaju. Kad prvi natječaj nije prošao, država je morala dignuti ruke i gurnuti vjerovnike, ponajprije Karlovačku banku, da preuzme odgovornost za svoja teško naplativa potraživanja. To se, među ostalim, nije dogodilo i zato što je upravo HDZ bio na vlasti kad je Globus grupi Miroslava Kutle omogućeno da KIM optereti sa stotinama milijuna kuna kredita (istine radi, treba reći da i koalicijska vlada, u kojoj je bio danas glasni kritičar Slavko Linić, nije riješila slučaj KIM-a).

A priododa li se svemu i nejasna priča u vezi s nekretninama, vrlo je izgledno da je u igri bio i neki od skrivenih interesnih lobija. Angela Merkel u Njemačkoj želi, ugledajući se na SAD, uspostaviti agenciju koja bi procjenjivala koji su investitori dobrodošli, a koji nisu. To pravo ima i hrvatska vlast. Ali onda mora dokazati da je sposobna voditi proces. Želi li se ukloniti igrače za koje se procjenjuje da iza njih stoji ruski, srpski ili slovenski kapital, za partnera se uzima najjaču domaću tvrtku. U ovom slučaju to je varaždinska Vindija. Tvrdi se da to nije bilo moguće jer su KIM i Vindija u sudskom sporu. Ma dajte, molim vas! Zar hrvatska Vlada zaista nije sposobna riješiti takvu sitnicu? Porazno je kada ministri to ne bi znali srediti. Još je poraznije ako je Vlada toliko slaba da se boji reakcije dvjestotinjak radnika KIM-a ili lokalne vlasti.

Odabrati lokalnog poduzetnika koji ima 'tajnicu i fikus', a s mljekarstvom je povezan jedino utoliko što kupuje mlijeko i mliječne proizvode, zaista je s one strane političke i ekonomske odgovornosti. A još je opasnije ako umiješani u odluku, počevši od predsjednika Sanadera, potpredsjednika Polančeca i ministra Vukelića, žive toliko izvan vremena i prostora da su bili uvjereni kako hrvatska javnost neće reagirati na takav diletantski potez.

Možda će se za KIM konačno i naći neko suvislo rješenje. Ovaj bi slučaj, međutim, morao biti posljednje upozorenje budućoj vlasti (bez obzira na to tko pobijedi na izborima) da u novi mandat uđe s jasnim stajalištima o privatizaciji. Primjera radi, zašto bi bilo zabranjeno zalaganje dionica tvrtke u banku koja je kupljena? Zar samo zato što se to radilo u Kutlino vrijeme? Ako bi to moglo spasiti tvrtku, i ako postoje dobri osigurači prema kupcu tvrtke, zašto ne koristiti i tu polugu?