Neoliberalizam opet diže glavu i najavljuje još dulju i bolniju krizu

Cijene dionica počele su rasti uoči izbora. Signali da su burzovni špekulanti na Zagrebačkoj burzi preživjeli i da su spremni za novu rundu na mikrorazini oslikava ono što se globalno događa u svijetu

Slučajno ili ne, cijene dionica na Zagrebačkoj burzi počele su, ničim izazvane, skakati upravo uoči lokalnih izbora. Ako fond-menadžeri i nisu dobili mig od vladajućih kako bi bilo dobro da se pojavi bar jedan optimističan trend, premijeru Vlade i predsjedniku HDZ-a Ivi Sanaderu rast Crobexa sigurno nije mrzak. Zar nije upravo burza ta koja prva najavljuje kako je dno krize dostignuto i da samo što nije sve krenulo po starom?  Za današnju kolumnu, međutim, posebno su zanimljive reakcije malih igrača. Većina ih se gadno opekla u slomu tržišta kapitala na kraju prošle godine, ali, evo, dovoljan je dašak živosti i oni se, otresajući prašinu nakon što su se našli na podu, ponovo uključuju u kladionicu.

Želja za dobicima

Naravno da je želja za velikim dobicima legitimna. Ali signali da su burzovni špekulanti preživjeli i da su spremni na novu rundu s mikrorazine oslikava ono što se globalno događa u svijetu. Neoliberalni ekonomski model, čiji je dio i što slobodnije igranje na burzi, a to uključuje i sve vrste kreativnosti u osmišljavanju derivatovih derivata, nije na izdisaju kao što se činilo još prije mjesec-dva.

Na prošlotjednom ekonomskom forumu u Turskoj predsjednik Stjepan Mesić izjavio je da se 'već prilično čvrsto nazire konsenzus o napuštanju neoliberalnog ekonomskog modela, o tome da kapitalizam mora postati socijalno osjetljiviji i etičniji'. Nažalost, teško da je u pravu. Dovoljno je čitati britanski The Economist. U vrijeme sloma burzi i financijskih tržišta na Zapadu, kad je izgledalo da će se cjelokupni kapitalistički sustav urušiti, u uvodniku The Economista moglo se pročitati da u izvanrednim okolnostima treba primijeniti mjere državnog intervencionizma. Opravdavalo se i tad izglednu nacionalizaciju banaka.

U međuvremenu u SAD-u, ali i u ostalom dijelu najrazvijenijih ekonomija, sklepan je model koji se svodi na izmišljanje nekoliko tisuća milijardi dolara koje će države fiktivno 'upumpati' u bankarski i šire financijski sustav. Milijarde ne postoje, ali u budućnosti bi ih trebali izdvojiti porezni obveznici. Ne pristanu li na to, naime na više poreze, pustit će se veća globalna inflacija koja će imati isti učinak.

Čim se pokazalo da je izbjegnut stampedo štediša na banke i da u kratkom roku neće biti sloma, neoliberalizam je ponovno počeo dizati glavu. Uvodnici The Economista opet završavaju 'principijelnim' zalaganjem za liberalni anglosaksonski model. To u prijevodu znači da će zbog odbijanja da se svjetska ekonomija postavi na održivije temelje za koju godinu vjerojatno izbiti još jedna krize, da će sukobi u svijetu jačati, a sadašnja recesija u velikom dijelu, uglavnom u manje razvijenim ekonomijama, trajati dulje i biti bolnija nego što treba.

Gdje je Hrvatska?

Postavlja se pitanje gdje je u svemu tome Hrvatska. Prije svega, ovdje je godinama na djelu bastardni sistem koji je nepogrešivo preuzeo najgore dijelove liberalnog i intervencionističkog sustava. Liberalno se puštao uvoz, rasprodavala državna imovina, puštalo dijelu biznismena da rade što hoće, a istodobno se državnointervencionističkim mjerama (prekomjerna gradnja cesta i mostova pod svaku cijenu, spašavanje brodogradnje, odlučivanje o poslovnoj sudbini tvrtki dirigiranim javnim natječajima, umjetnim tečajem…) upletalo na sirov način u realnu ekonomiju.

U trenutku najveće opasnosti, kad štediše samo što nisu masovno stale u red ispred banaka, vlast je bila spremna na svakakva rješenja samo da opstane. Sad kad je trenutačni slom manje izgledan i kad se na sve nagovorivu javnost uspjelo uvjeriti kako je recesija neizbježna i da je to kao kad nakon jeseni dođe zima, dakle viša sila, Vlada se vraća svomu starom ponašanju.

Dok je ova ekipa na vlasti, sad je to već gotovo posve izgledno, radikalnog zaokreta u stvaranju dugoročne strategije zemlje i inteligentnom prožimanju države i tržišta neće biti.  U vrijeme pisanja ove kolumne još nisu dovršeni pregovori Vlade i sindikata javnih službi o plaćama, ali prema svemu sudeći, Sanaderova ekipa još će jedanput potvrditi svoju sposobnost igranja malih utakmica i nevoljkost bavljenja pravom strategijom..

Provodimo posljednje pripreme za Pliva Bussines Forum ovog petka. Dovodimo Michaela Portera, priznatog stručnjaka koji nudi rješenja za spajanje države i biznisa radi povećanja konkurentnosti zemlje. Sve u nadi da će i netko iz Vlade čuti njegove poruke. Nada umire posljednja.