Neplaćanje potiče koalicija vlasti i moćnog dijela biznisa

Vlast potiče veću privrednu aktivnost nego što je objektivno moguća, a tvrtke s političkim zaštitnicima zadržavaju tuđi novac i financiraju njime svoj razvoj.

Pritisnuti nemogućnošću naplate potraživanje uz istodobnu obvezu da državi u rokovima plaćaju poreze, poduzetnici sve češće zahtijevaju da se PDV počne plaćati na naplaćenu realizaciju, a ne na fakturiranu. Iz HNS-a stiže zahtjev da se hipernelikvidnost počne smirivati tako da državna tijela ne mogu raspisivati natječaje za javnu nabavu sve dok ne plate sve prethodne isporuke. SDP zahtijeva da se plaćanje državnih tvrtki svede na 60 dana i da se osnuju financijski sudovi koji bi po hitnom postupku presuđivali neplatišama.

Naslijeđe socijalizma

Da je kronična nelikvidnost u Hrvatskoj prerasla u hipernelikvidnost, najdramatičnije svjedoči to što je čak i aktualna Vlada, koja je neplaćanje ignorirala od svog dolaska na vlast, počela priznavati da problem, možda, ipak postoji. Naravno da je to gotovo nemoguće čuti od ministra financija Šukera, ali njegov kolega iz Vlade Damir Polančec najavio je da bi poduzeća u državnom (su)vlasništvu tijekom jeseni možda mogla početi plaćati u roku od 75 dana.

Naravno, bilo bi previše očekivati da bi Vlada mogla konzistentno pristupiti rješavanju nelikvidnosti. Ne ide se dalje od pokušaja da se za HEP, Inu ili HAC osiguraju novi krediti. Međutim, posljednji je trenutak da se bez obzira na kratkoročne žrtve jednom zauvijek iz hrvatskog poslovnog života protjera ono što se u stručnoj literaturi naziva 'mekanim budžetskim ograničenjem' (engl. soft budget constrain). Neplaćanje u dogovorenim rokovima, bez kazne za one koji to čine, datira iz razdoblja visokih inflacija u vrijeme socijalizma, ali s inflacijom uspješno je presađeno i u tranzicijsko razdoblje povratka u kapitalizam. Oko ignoriranja neplaćanja i nelikvidnosti stvorena je moćna koalicija vlasti i njoj bliskog dijela poslovne zajednice.

Blagim odnosom prema tvrtkama koje naručuju robu i usluge, a onda ih mjesecima ne plaćaju, vlast potiče veću privrednu aktivnost nego što je objektivno moguća. Uz tri milijarde eura legalnog zaduživanja kojim se financirala potrošnja u zemlji neplaćanjem se na godinu 'financirala' potražnja od još bar milijardu eura. Istodobno su tvrtke s političkim zaštitnicima ili monopolskim položajem mogle zadržavanjem tuđeg novca financirati svoj razvoj. Kad se tomu doda mogućnost korupcije, kada državni činovnik ili direktor određuje komu će platiti prije, a komu poslije, jasno je zašto se nelikvidnost uporno ignorirala.

Agregatna stanja neracionalnosti

U posljednjih 20-ak godina unutarnja su neracionalnost i život iznad mogućnosti samo mijenjali agregatni oblik. Kad je 1993. hiperinflacija smanjena na ispod pet posto, zapravo se samo preobratila u izgubljena radna mjesta. Onda se nezaposlenost smanjivala vanjskim zaduživanjem, pa se ubrzani rast na prijelazu u 21. stoljeće počeo 'nabrijavati' neplaćanjem. Račanova je koalicijska Vlada poslije 2000. unutarnje dubioze zatrpavala vanjskim zaduživanjem. HDZ je nakon 2004. nastavio vanjsko zaduživanje uz nisku inflaciju i održivu razinu nenaplaćenih unutarnjih dugova. Kad je potkraj prošle godine udarila kriza i kad je smanjen dotok vanjskih kredita, uz još jaču državnu potrošnju, neravnoteža je preseljena u dramatično povećanje neplaćanja. To prijeti potpunim kolapsom privredne aktivnosti. BDP bi se mogao početi nekontrolirano urušavati. Od neplaćanja uskoro više nitko neće profitirati. Vanjsko zaduživanje samo će nakratko odgoditi kolaps.

Stroga pravila od Nove godine

Moguća su dva rješenja. Jedno je šok-terapija. Uvesti strogo financijsko ograničenje preko noći, pa nek propadne tko ima više obveza nego potraživanja. Drugo je rješenje pametna kombinacija novih pravila koja bi se počela primjenjivati postupno, ali odlučno. Ako treba, neka se privredna aktivnost inzistiranjem na plaćanju u roku smanji i više, ali neka se zato rast ubuduće temelji na zdravim osnovama. Od 1. siječnja 2010. treba uvesti stroga pravila protiv onih koji naručuju ono što ne mogu ili ne žele platiti u roku. Za poduzetnika ili menadžera najgore je kad s tržišta dobiva pogrešne signale. Rijetki su oni koji će se othrvati napasti i prihvatiti narudžbenicu od kupca. Svi se pak zavaravaju da je bolje imati nenaplaćena potraživanja, pa ih jedanput ipak utjerati. Nažalost, u tome se sada pretjeralo, stoga će u vjetar otići mnogo nečijeg truda.