Odlazak novinara i prijatelja koji se ne može nadoknaditi

Možda je sve o našem odnosu prema Hrvoju rečeno u jednoj od oproštajnih poruka na webu: 'Hrvoje, tako smo te voljeli!'

U subotu, 13. prosinca u 18 sati naš novinar i prijatelj Hrvoje Mateljić poslao mi je iz redakcije elektroničku poruku kojom me obavijestio da je poslao na autorizaciju dogovoreni intervju i da u ponedjeljak provjerimo je li vraćen. Te je subote napisao i tekst za ovaj dvobroj. Kao i uvijek, bio je perfekcionist u najboljem smislu te riječi.
U ponedjeljak je trebao otići u bolnicu, pa je sve rješavao u subotu. Znao sam da Hrvoje ne bi želio da ga posjećujemo u bolnici, pa smo se dogovorili da se koji dan nakon zahvata javi SMS-om. Nažalost, u petak je umjesto SMS-a stigla nevjerojatna vijest: Hrvoje je preminuo nakon operacije koja je trebala biti rutinska.
Prošla su od tada četiri dana, a redakcija Lidera ne može povjerovati da je u 35. godini otišao najbolji među nama. Otišao je dobri duh redakcije i cijelog Lider pressa. Miješaju se osjećaji tuge, bola, nevjerice, ljutnje...

Hrvoje je, prije svega, bio velik čovjek, prijatelj, natprosječno inteligentan, samozatajan, duhovit. Teško je povjerovati, ali u 12 godina, koliko sam radio s njim - nikad ni na koga nije povisio glas! Osvajao je ljude već pri prvom susretu. Potvrđuju to i izrazi žalosti koji zasipaju redakciju. Stekao je bezbroj prijatelja i, vrlo vjerojatno - nikoga tko se na njega zbog nečega ljutio.

A kao novinar, koliko god bio kooperativan, čvrsto je branio svoj analitički pristup temama. Prikupio bi činjenice, a u tome je bio ustrajniji od svih nas, pa mu teške riječi i kvalifikacije, koje se danas u novinarstvu često rabe kad nema argumenata, nisu bile potrebne. Ako bi urednik ustrajao u 'pojačavanju' teksta, Hrvoje bi jednostavno - prikupio još argumenata.

Najviše će nedostajati svojoj obitelji, ali i nama s kojima je nizao novinarske dane. Njegov je odlazak veliki gubitak i za hrvatsko novinarstvo. Otišao je novinar koji je dokazivao da se i bez agresivnosti i žutila može stvarati impresivna novinarska karijera. Hrvoje je upravo bio ušao u svoju zrelu novinarsku fazu.

Ljutit sam na sebe jer mi ovi reci ne zvuče dovoljno toplo, ali iza njih je doista veliko poštovanje prema prijatelju i suradniku. Hrvoje je bio zaljubljenik u novinarstvo. Javio se 1996. u tadašnju redakciju Poslovnog svijeta Večernjeg lista. Htio je dovesti svoje kolege iz redakcije studentskog lista Managera da vide kako izgleda prava redakcija. Došao je i ostao. Iako je kao odličan student mogao birati tvrtku u kojoj se mogao zaposliti kao ekonomist, četiri je godine bio novinar-honorarac.

Prolazili smo od tada kroz mnoga uzbudljiva, često i teška vremena: Poslovni svijet, Poslovni tjednik, Poslovni dnevnik i, napokon, Lider. Hrvoje je u ovaj projekt vjerovao kad su mnogi sumnjali. Istina, bila je poznata njegova napomena da će tek nakon dvije godine doći trenutak istine. Kad smo proslavili i treći Liderov rođendan, sa zadovoljstvom je ocijenio da smo 'prošli'.

Pri dolasku u Lider samo je tražio da više ne bude urednik. Htio je biti pisac. Pisao je u Lideru, no mlađim je kolegama bio neformalni ali uvažavani mentor. Nikad neću doznati koliko je puta bio motivator mlađima koji još nisu imali iskustva u teškim trenucima. Ali znam koliko se puta na svoj način, fin ali odlučan, zalagao za njihove prijedloge o tome kako poboljšati rad u redakciji.

Hrvoje nije volio govoriti o svojim zdravstvenim problemima. Ne bi mu bilo drago da danas vidi kako se u javnosti raspravlja o njegovoj operaciji. Ali kad je već njegova intima postala javna, treba reći da je borbu s težinom već jedanput dobio (2001.). Posljednjih je mjeseci ponovno počeo pobjeđivati, ali htio je biti siguran u konačnu pobjedu. Bio je pun optimizma, i zbog toga nam još teže pada što je ne svojom krivnjom izgubio bitku. U utvrđivanju istine redakcija će poduprijeti obitelj u njezinoj odluci, kakva god ona bila.

Hrvoja nikad nećemo zaboraviti. Neće biti tjedna a da ne zaključimo: 'To je tema za Hrvoja!' Da za njega doznaju i nove generacije, odlučili smo uspostaviti godišnju nagradu 'Hrvoje Mateljić' za najbolje mlade ekonomske novinare. Da ga sudbina nije uzela, mnogima je mogao biti učitelj. Neka bar bude primjer. Možda je sve o našem odnosu prema Hrvoju rečeno u jednoj od oproštajnih poruka na webu: 'Hrvoje, tako smo te voljeli!'