‘Osoba’ godine 2012. njegovo je veličanstvo - radno mjesto

Evo kraja još jedne poslovne godine. Za rubriku ‘Ekonomalije’ to znači da je vrijeme tradicionalnoga (kako volimo tu riječ!) izbora ‘osobe’, zapravo pojave, koja je najjače obilježila ekonomski život u Hrvatskoj u posljednjih dvanaest mjeseci.

Nije to originalna ideja. Posuđena je 1995. od magazina Time, koji je na kraju te godine osobom godine proglasio - kompjutor. Kao jedini član žirija odmah sam iz konkurencije izbacio - investiciju. Kad bi se brojilo koliko se ta riječ pojavljivala u govorima vladajućih političara, sigurno bi odnijela titulu ‘osobe godine’. Ali budući da investicija na kakve vlast računa nije bilo, onda ne možeš proglasiti pobjednikom nepostojeću pojavu (uh, ovo je sintagma za redaktore!).
U najuži krug za pobjednika 2012., nakon eliminacije investicije, ušli su, dakle, kreditni rejting, radno mjesto i plaća. Nakon duljeg vaganja čini mi se da neće pogrešno 'osobom' 2012. u Hrvatskoj proglasiti - radno mjesto!

Izgubljeno vrijeme Tijekom 90-ih na popisu pobjednika bili su vanjski dug, nelikvidnost, PDV, državno jamstvo... Od početka izlaska Lidera pobjeđivali su konkurencija (2005.), korupcija (2006.), neočekivana Sanaderova pobjeda (2007.), pomahnitala burza (2008.), ulazak u NATO (2009.). Vladavina Jadranke Kosor obilježena je dvostrukom titulom za ‘izgubljeno vrijeme’ (2010. i 2011.).
Mnogi će reći da je i ove godine trebalo treći put izabrati ‘izgubljeno vrijeme’. Slažem se da je ovo još jedna izgubljena godina, ali ipak ne na način iz vremena HDZ-a, kad se stvari namjerno nisu rješavale. Nakon dolaska koalicije vidi se da postoji želja, pa i hrabrost, da se stvari raščiste. Problem je što se u to upušta nekoordinirano, bez kvalitetne vizije i s mnogo nedoraslih kadrova.

Ni izbor kreditnog rejtinga sigurno ne bi bio pogrešan. Početak godine bio je u znaku očuvanja postojećih kreditnih rejtinga. Sredinom godine agencija Fitch čak je objavila pozitivan rejting, a onda je kraj godine, nakon objave proračuna za 2013., ponovo obilježen plašenjem naroda posljedicom mogućeg pada kreditnog rejtinga.
Ipak, pobjedu je odnijelo radno mjesto. U njegovu očuvanju ili gašenju zbijena je sva dramatika ekonomskoga, socijalnog i političkog trenutka u Hrvatskoj. Oko radnog mjesta vrte se individualne sudbine, ali i globalna sudbina svjetske ekonomije i poretka.
Radno mjesto upalo je u zamku globalizacije na neoliberalan način. Poduzetnici diljem svijeta povećavaju produktivnost, gase radna mjesta i tako jedni drugima uništavaju platežno sposobne potrošače.
U takvim je okolnostima radno mjesto u Hrvatskoj postala dragocjenost koja se čuva pod svaku cijenu. Mislim na zaposlenika. Državni mislioci, umesto da se koncentriraju na čuvanje i stvaranje radnih mjesta ondje gdje su najzdravija (u industriji koja je bar djelomično usmjerena na izvoz), čuvaju radna mjesta ponajprije u svojim ministarstvima.
Broj radnih mjesta u Hrvatskoj, kako je krenulo, uskoro će pasti na manje od 1,4 milijuna. Broj nezaposlenih prelazi 350.000 ljudi, od kojih je većina nekad imala radno mjesto, odnosno nije bez radnog iskustva.
Netko može primijetiti da je možda plaća trebala biti pojava godine. Naravno da raditi bez plaće frustrira i da nema smisla na dulji rok. Ali tko je i mjesec dana bio bez radnog mjesta, može razumjeti zašto u mnogim tvrtkama radno mjesto očajnici čuvaju i ako ne dobivaju plaću. Jedan je razlog nada da bi plaća kad-tad mogla stići. Drugi je duboko psihološki.

Mrsićevo obećanje Imam sreću da u poslovnom vijeku nisam bio nezaposlen. Ali kao najtraumatičnije dane pamtim tjedan kad sam dobrovoljno napustio tadašnje radno mjesto. Već smo pripremali projekt Lidera, ali tih prvih tjedan dana 2005. još nismo imali poslovne prostorije. Ne imati kamo krenuti ujutro - strašan je osjećaj. Mogu samo zamisliti kako je biti bez radnog mjesta, s naglaskom na 'mjesto', mjesecima i godinama. Koliko to ponižava osobu i čini je ranjivom.
Ministar rada Mirando Mrsić najavljuje da će se u drugoj polovini 2013. napokon otvarati više novih radnih mjesta nego što će ih se gasiti. Nažalost, ‘oporavak u drugoj polovini godine’ neuspješno traje još od sloma burze 2008.
Dakle, bilo bi krasno da ‘osoba’ 2013. opet bude radno mjesto, ali u drugom kontekstu. To će, nažalost, biti teško očekivati ako dvije-tri godine ekonomski život ne bude u znaku reindustrijalizacije i izvoza.