Poruka Vladi: Nije optimizam porez da se zakonski naredi!

Piše: Miodrag Šajatović
[email protected]

Tjednima se najavljivalo da će proračun za 2010. biti odlučan. A onda se ploča promijenila tvrdnjom da je većina rashoda - zadana. To ne može pobuditi optimizam

Nagradno pitanje: Kako bi završio šef financija u prezaduženoj tvrtki koji bi predsjedniku uprave svoje tvrtke umjesto s programom restrukturiranja došao s objašnjenjem da se ne može mnogo napraviti jer je ‘87,3 posto troškova zadano i tu se ništa ne može’? U najblažem slučaju, kompanijski financijaš dobio bi 24 sata da s ostalim kolegama iz uprave sreže te ‘zadane troškove’. Ako pak i nakon toga članovi uprave ne bi našli rješenje kako se prilagoditi - ‘gazda’ bi, vrlo vjerojatno, potražio druge rezače troškova.
Ono što je normalno za tvrtke u kojima se poštuju poslovno-ekonomski principi nije normalno za državu. Najprije se iz hrvatske Vlade tjednima najavljivalo da će proračun za 2010. biti presudan za ozdravljenje nacionalne ekonomije. Kad su se, međutim, počeli pomaljati obrisi fiskalnih projekcija države, odjednom je javnosti plasirana teza da se, zapravo, ne može mnogo toga učiniti jer je, eto, 87,3 posto rashoda ‘zadano’.

Viša sila Uvijek iznova čovjeka iznenadi kako ministri znaju biti spretni s riječima i konstrukcijama. Može se primijetiti da se tom prigodom upotrebljava pasiv (‘zadano je’). Kao da je neka viša sila odredila kolika će biti masa plaća u državnom aparatu, kolike će biti mirovine i druga prava. Kao da to nije odredila i potpisala gotovo istovjetna ekipa ministara koja i sada nemoćno širi ruke objašnjavajući kako se ništa ne može učiniti. Već i ta sličica dovoljna je za odgovor ministru financija Ivanu Šukeru, koji je na Vladinoj posljednjoj sjednici poručio da se ‘moramo ugledati na iskusnije od sebe, poput Njemačke, Francuske i Japana, gdje se vesele već na prve naznake oporavka, a kod nas prevladava pesimizam’. Istina je da kolektivni optimizam u nekoj zemlji može učiniti čuda. Poduzetnici počnu više investirati, građani trošiti, pojavljuju se nevjerojatni sinergijski efekti, oslobađa se dotad sputana društvena energija... Jedini je problem što optimizam netko uvjerljiv treba pobuditi. Optimizam nije porez pa da ga saborska većina može izglasovati i obvezati građane da ga primjenjuju.

A to se ne radi prepisivanjem iz godine u godinu istih rečeničnih konstrukcija u trogodišnjim fiskalnim projekcijama. Ekonomski optimizam nije poput religijskog vjerovanja. Traži ipak neke čvrste dokaze. Neka pesimistu bude oprošteno što teško može povjerovati prognozerima iz Ministarstva financija kako će sljedeće godine rast BDP-a biti 0,5 posto kad su lani u ovo vrijeme potpuno ‘fulali’ u prognozama, a ministar financija još u travnju ove godine nije htio povjerovati da je zemlja u recesiji. Dobro, treba priznati da se od ministra financija možda i ne mora očekivati da ima viziju razvoja zemlje. Ali onda je to zadaća predsjednika Vlade, odnosno vladajuće koalicije u cjelini. Nažalost, ni tu nema elemenata za optimizam. Premijerka Jadranka Kosor pokazuje ambiciju, ali još je nedovoljno jaka unutar HDZ-a i koalicije. Tek dokazuje da može smijeniti nekoga kao što je predsjednik Uprave HEP-a Ivan Mravak. Pri čemu, očito, mora raditi teške kompromise jer je povod za smjenu formalno zapošljavanje stranačkog aktivista Rade Buljubašića, a ne mnogo krupnije stvari na granici kriminala.

Preuzimanje rizika Pitanje je ima li premijerka vizije, snage i ambicije napokon inicirati pisanje dugoročne strategije zemlje ili će je suradnici uvjeriti da je vrhunac planiranja - sklepati proračun za sljedeću godinu. Proračun bi morao biti u funkciji dugoročnih ciljeva, a ne politikantskih igrica.
Kad je o optimizmu riječ, možda je problem što Vlada i poduzetnici, ostanimo u ovim poslovnim novinama na njihovu primjeru, imaju različite kriterije. Ekipa iz Banskih dvora nema pretjerana očekivanja. Nju svaki mjesec usreći ako je još na vlasti, ako su vojska i policija dobile plaće i ako mirovine ne kasne.
Poduzetnici i menadžeri, osim onih koji su se nogama i rukama prihvatili države kao naručitelja poslova, da bi pobudili zatomljeni optimizam, očekuju da se uvede pravna država, da se počne plaćati u rokovima i da na Vladinoj strani vide igrače koji su sposobni biti vizionari i vođe.
Veliki bi igrači, umjesto da se skrivaju iza ‘zadanih troškova’, preuzeli na sebe politički rizik i radikalno restrukturirali proračun, recimo za 20 posto. Pa onda preusmjerili sve subvencije izvoznicima. Bilo bi na ulicama prosvjednika, ali reforme se ne provode u svilenim rukavicama.