Predstava za premijera Sanadera i 19 direktora državnih tvrtki

U državnim tvrtkama moraju se smanjiti 'neproduktivni troškovi', ali istodobno se ne smije otpustiti višak zaposlenih. Oni su za populističku Vladu - isključivo produktivni trošak

Premijer Ivo Sanader našao je slobodan termin i u utorak u Banskim dvorima okupio predsjednike uprava i nadzornih odbora 19 tvrtki u pretežno ili potpuno državnom vlasništvu. Dao im je 24 sata da mu dostave 'mjere štednje koje će se zatim uključiti u antirecesijske mjere, a Vlada će ih predstaviti na svojoj sjednici u četvrtak'.

Bio je to, zapravo, još jedan primjer improvizacije kojoj Vlada pribjegava od trenutka kad je postalo jasno da se recesija neće izbjeći i da će vlast, htjela to ili ne, morati sklepati nekakav stabilizacijsko-antirecesijski program. Sastanak s čelnicima 'javnih poduzeća' pokazao je i sav amaterizam kojim država kao vlasnik kontrolira i usmjerava tvrtke u kojima ima vlasničke pakete.  Očita je posvemašnja 'zbunjola' koja godinama vlada na relaciji Vlada - uprave državnih tvrtki. U vrijeme krize i panike kaos samo još više dolazi do izražaja. Ako je nekomu jasno što je dogovoreno na sastanku u utorak - svaka mu čast.

24 sata za domaću zadaću

Najprije se govorilo o potrebi uštede u državnim tvrtkama. Nadobudni dio direktora, odnosno oni iskusniji, koji znaju da jedanput u nekoliko godina premijeri obrate pozornost na njihovo poslovanje i tada se trebaju pokazati u dobrom svjetlu (njih 10), došao je premijeru s planovima štednje 'teškim' 1,5 milijardi kuna. Naravno, neki od njih računaju da će premijer i ministri za nekoliko tjedana, kao što obično biva, zaboraviti njihova obećanja. Ostali su dobili 24 sata da napišu domaću zadaću kako bi premijer u četvrtak mogao najaviti uštedu od tri milijarde kuna.

Navodno se razgovaralo o 'smanjenju neproduktivnih troškova'. E, sad, bilo bi zanimljivo od članova Vlade čuti definiciju tih troškova. Ako se na istom sastanku tražilo od direktora javnih i državnih tvrtki da sebi smanje plaće, postavlja se pitanje jesu li ti menadžeri neproduktivni, pa se ubrajaju u troškove koje treba srezati. Ako su pak neproduktivni, ne treba im smanjiti plaću, nego ih smijeniti. Zar ne bi bilo logično vezati im primanja uz postignute rezultate ili uz ostvarenje postavljenih ciljeva?

Uravnilovka bez kriterija, i to samo zato što premijer i ministri imaju nižu plaću, ne može biti ozbiljan argument. Osim u još jednom činu populističke predstave. Zaboravlja se da su menadžeti javnih tvrtki u prilici odlučivati o stotinama milijuna kuna vrijednim ugovorima. Uz proviziju od samo jedan posto plaće im i ne trebaju. Druga nelogičnost u vezi s neproduktivnim troškovima odnosi se na Vladin zahtjev direktorima da ne smiju otpuštati ljude. A što ako je dio ljudi neproduktivni višak? Vrlo je vjerojatno da je bar 10 posto zaposlenih u spomenutih 19 tvrtki višak. E, ali u to se ne smije dirati. Vlada čuva radna mjesta.

Kako do likvidnosti

Premijer i ministri međutim pritom zaboravljaju da će smanjenjem narudžbi za 1,5 ili tri milijarde kuna prouzročiti stečaj stotina tvrtki-dobavljača javnih poduzeća. A s njima i desetak tisuća u njima zaposlenih. E, to će onda biti zaposlenici drugog reda. To će biti usitnjeni otkazi, manje opasni za Vladu od, recimo, tisuću sindikalno organiziranijih ljudi iz Hrvatskih šuma, Ine ili HAC-a. Dobro, možda doista nema smisla od premijera i njegovih ministara, kojima je prioritet kako riješiti sukob sa Slovenijiom i pod svaku cijenu ući u NATO i EU, tražiti da razmišljaju ekonomski višeslojno, ali jasno je da se takvim pristupom ne može doći do kvalitetnih rješenja.

I još malo o nelogičnostima. U kakvoj je vezi smanjivanje troškova voznog parka, intelektualnih usluga, promocije i marketinga te troškova telefoniranja (!?) s povećanjem likvidnosti? Možda će državne tvrtke uz te uštede moći platiti jedne račune, ali nelikvidnost će se pojaviti na drugoj strani - u tvrtkama na kojima se odlučilo štedjeti.

Sve u svemu, bila je to još jedna predstava za javnost. Država koja nema strategiju razvoja ne može imati ni kriterije što želi od pojedinog poduzeća u državnom vlasništvu. A Vlada svojim potezima često tjera direktore javnih i državnih tvrtki na poteze suprotne ekonomskoj logici toga trgovačkoga društva. Pa onda dodatnim zaduživanjem ili jamcima za njih krpa rupe.

Najava da će Vlada za HEP, HAC i Hrvatske ceste dići tri kredita kojima će riješiti 80 posto problema s likvidnošću u suprotnosti je s opredjeljenjem za zaustavljanje rasta vanjskoga duga. A bude li to novac koji je za domaće tvrtke oslobodila Hrvatska narodna banka - bit će to još jedan primjer istiskivanja nedržavnih tvrtki iz novostvorenoga kreditnog potencijala.