Premijerka Kosor najavila strategiju razvoja. Da i to vidimo!

Piše: Miodrag Šajatović
[email protected]

Cilj poticanja domaće potrošnje i najava privatizacije jest punjenje državne blagajne. Zaduživanjem, uvozom ili rasprodajom nacionalnog bogatstva - nije važno.

Ne bi nas trebalo iznenaditi da u dogledno vrijeme u medijima osvane sljedeća informacija: ‘Jučer je u jutarnjim satima organiziranom akcijom specijalnih snaga na području Hrvatske uhićeno desetak pripadnika organizirane skupine koja je dovodila u pitanje tečaj kune i izražavala sumnju da će u zemlji nakon ulaska u EU nastati blagostanje. Detaljnom obradom utvrđeno je da su osumnjičeni višekratno izražavali sumnju u politiku koju vodi Vlada i Središnja banka...’

Dobro, možda smo ipak malko pretjerali, ali u posljednje se vrijeme gotovo smatra verbalnim deliktom razmišljati o promjeni tečajne politike. Ili ne vjerovati članovima Vlade i sve glasnijim savjetnicima premijerke Jadranke Kosor kada tvrde da Hrvatska zapravo nije u posebnim problemima i da se samo treba strpjeti nekoliko mjeseci pa će krize samo tako nestati. I svi ćemo živjeti sretno i bogato do kraja života.

Pokušaji i pogreške Posljedica je to nervoze, kaosa, začepljivanja rupa, lutanja, kakofonije i panike koja se širi vladajućim krugovima. Vlada Jadranke Kosor valja se uzburkanom pučinom, a kormilari okreću malo u jednu, malo u drugu stranu, malo bi naprijed, malo u rikverc. Starim metodama i receptima koji su zemlju doveli na rub ekonomske i socijalne katastrofe sada pokušavaju iznaći izlaz. Jedanput im nije uspjelo, ali možda drugi put uspije!? Ne uspije li ni u drugom pokušaju, ajmo onda i treći put. Ljudi mogu svašta izdržati...

Kad je o tečaju riječ, vjerojatno je u ovom trenutku, uz nepostojanje jasnih ciljeva i usklađene strategije, krajnje opasno mijenjati tečajnu politiku jake kune. Ali, zar je zabranjeno razmišljati o drugim mogućim rješenjima? Ako jest, neka se u ustavne promjene unese da je jaka kuna dodatno nacionalno obilježje. Dok se to ne učini, građani ove zemlje morali bi se moći slobodno izražavati i o tom pitanju. Ako ništa drugo, zašto bi oni koji se sami ni u tvrtkama nisu zaduživali uz deviznu klauzulu morali biti zarobljenici neodgovornih sunarodnjaka i institucija? Kad je riječ o Vladi, premijerkini ministri i savjetnici, uključujući i nju, svih se ovih mjeseci nisu dosjetili ničemu novom. Rezanje proračuna, ‘spinanje’ starim podacima o državnim investicijama u infrastrukturu, smiješni pokušaji da se smanjenjem niže stope kriznog poreza poveća domaća potražnja, sve to pripada arsenalu ekonomske škole koja je zemlju i dovela u duboku recesiju.

Opsjednutost poticanjem unutarnje potrošnje vrlo je razumljiva. Svejedno je bi li potrošači kupovali domaću ili stranu robu, važno je da troše, da se u proračun počne slijevati PDV. Pa da se ministar financija Šuker (sve ga češće zamjenjuje državni tajnik Zdravko Marić!) može pohvaliti time da se plaće i mirovine iz proračuna isplaćuju na vrijeme. Zanimljive informacije odašilje i premijerkin savjetnik Željko Lovrinčević. Prema njemu, nema mjesta panici. Da nije problema s brodogradnjom, u Hrvatskoj bi cvale ruže. A kao spasonosne poteze spominje investicije u energetiku (samo treba povećati cijene struje i plina da investitori dođu) i nastavak privatizacije.

Sveti proračun I dalje nije jasno rečeno zašto se ide u privatizaciju, ali može se opravdano sumnjati da je motiv opet stari - punjenje proračuna, ne bi li se kupila još godina-dvije socijalnog mira i privid da vladajući ekonomski model može opstati. Sve veća unutarnja i vanjska neravnoteža, svih ovih godina pod palicom iste političke strukture i njezinih savjetnika, možda bi se prije moglo reći - profesionalnih davatelja alibija - samo mijenja agregatni oblik. Kad se pojavi velik vanjski dug, pokuša se zakamuflirati zaduživanjem kod kuće. Kad se tako istisnu krediti privredi, opet se ide van. Onda se uspori vanjsko zaduživanje pa se poveća unutarnje neplaćanje. Kad ni to više ne može izdržati i prelije se u povećanje nezaposlenosti, onda političari počnu činiti sve ne bi li taj nezgodni broj prestao rasti. Kako? Nije važno, samo da nam prođu izbori ... Ispričavam se na dosađivanju, ali posljednjih tjedana ni iz Vlade ni iz redova savjetnika nije spomenuto da bi se problemi možda mogli početi rješavati - većim izvozom. Zar bi i spominjanje izvoza trebalo zabraniti ustavnim promjenama? Na kraju, nada umire posljednja. Premijerka je prošli tjedan usput dala naslutiti da se možda piše novi ‘strateški okvir za razvoj’. To bi ipak mogao biti pomak. Da njegovi stvaratelji imenima i brojkama stanu iza svojih svevremenskih recepata.