Sporo, loše i skupo karakteristike su današnje Hrvatske

Piše: Miodrag Šajatović
[email protected]

Spori stečajni postupci, sporo izdavanje dozvola, dugi rokovi plaćanja samo su dio mozaika spore Hrvatske

Početkom 80-ih godina prošlog stoljeća poslije proslavljeni ilustrator Mirko Ilić i fotograf Luka Mjeda osnovali su studio SLS. Bila je to skraćenica sastavljena od pojmova 'sporo', 'loše', 'skupo'. Njih su se dvojica, naravno, zafrkavala nadijevajući ime svom studiju jer nisu radila ni sporo ni loše (o skupoći je teško suditi jer se ne zna koliko im je uredništvo tadašnjeg tjednika Danas dalo za gotovo 150 napravljenih naslovnica). Radila su i brzo i dobro, pa kad je Mirko Ilić s takvim navikama otišao u SAD, nije bilo iznenađenje da je vrlo brzo napravio odličnu karijeru, među ostalim i radeći naslovnice časopisa Time.Asocijacija na naziv 'sporo - loše - skupo' sve mi se češće nameće dok pratim kako u Hrvatskoj radi državni aparat, ali i nemali dio poduzetnika i menadžera. Skupoća nije upitna. Katkad se naleti i na dobru kvalitetu. Ali kritična je brzina, odnosno njezin izostanak. Spoj kvalitete i brzine djelovanja u Hrvatskoj još je uglavnom nepoznata kombinacija. To je jedan od glavnih razloga zašto zemlja i dalje nezaustavljivo tone u depresiju.

Skandal s oranicama Sramota u vezi s aktualnom nemogućnošću da se u Hrvatskoj kupi ili proda ni četvorni metar poljoprivrednog zemljišta primjer je zašto bi i Vlada Jadranke Kosor trebala svome naslovu pridodati nadjevak 'sporo - loše - skupo'. Najprije je u Zakonu o poljoprivrednom zemljištu predviđeno da s njegovim stupanjem na snagu počne djelovati Agencija za poljoprivredno zemljište. Onda je u jednom od prošlogodišnjih rebalansa proračuna, sistemom 'prozore peremo sjekirom', odlučeno da će se za pokretanje spomenute Agencije osigurati samo 300.000 kuna. Naravno, to nije bilo dovoljno za formiranje tijela koje je trebalo kontrolirati svaku kupoprodaju zemljišta u zemlji. E, tu već nastupa kronična hrvatska sporost. Umjesto da izravno zainteresirani HSS počne odmah vrištati na sav glas, pušta da prođu mjeseci i da tek masa nezadovoljnih potencijalnih prodavatelja i kupaca poljoprivrednog zemljišta stvori pritisak u javnosti. Sporosti tu nije kraj. Umjesto da premijerka Kosor brzinom kojom se rješava Sanaderovih kadrova u HDZ-u, naloži da se nekakvim pravnim bajpasom omogući normalno trgovanje zemljom dok Agencija ne proradi, prolaze tjedni i tjedni.
Odugovlačenje je postalo nacionalni običaj.

U svjetskim razmjerima Hrvatska je postala poznata kao zemlja u kojoj se najsporije dobivaju dozvole za gradnju. Brzina je nepoznat pojam i u slučajevima plaćanja među privrednim subjektima. Dozvola za građenje u roku od godine dana, plaćanje računa s prekoračenim rokom od 250 dana nipošto nisu iznimke u Hrvatskoj. Odugovlačenje rješavanja sudbine brodogradnje mjeri se čak i desetljećima.
Mjesec, godina, desetljeće... mnogima u državnoj aministraciji ne znače ništa. A onda se svi zajedno čudimo zašto kvalitetni investitori, oni koji bi možda Hrvatsku izabrali kao mjesto gdje će zapošljavati i solidno plaćati kvalificiranu radnu snagu i uz njihovu pomoć izrađivati proizvode koji će završavati na drugim tržištima, zaobilaze ove krajeve u širokom luku.

'Ima vremena' Sporo se reagira u mnogim poduzećima. Osobito onima u kojima država ima udjele, a ne pokazuje sposobnost upravljanja. Treba priznati da je sporost zarazna, pa čak i mnoge privatne tvrtke vrlo sporo reagiraju na promjene u okruženju. Popis stečajeva koji se otvaraju uvelike se može poistovjetiti s primjerima poduzetnika i menadžera koji su okretali glavu od činjenica, kasnili s rezanjem troškova, zatvaranjem neprofitabilnih proizvodnji i otpuštanjem viška radnika (uz istodobnu brzinu u pronalaženju kvalitetnih kadrova za upravljanje procesima). Tražeći uzroke opće umrtvljenosti u društvu, državi i privredi, mogli bismo govoriti o mentalitetu, ali prije svega o ovisnosti. Hrvatska se navukla na drogu zvanu zaduživanje. Tri ili četiri milijarde eura novog zaduženja svake od prethodnih desetak godina doveli su do toga da tržište, i robe i političkih stranaka, nije kažnjavalo sporost u reagiranju. Nedostatak brzine u odlučivanju pokrivao se posuđenim eurima. Vrijeme izobilja prošlo je. Vlada i biznis doista moraju vrlo brzo uložiti velik napor da smanje količinu loše pripremljenih odluka i procjena. Brzina njihova provođenja postat će odlučna u svijetu koji se sve brže kreće i gdje više neće biti milosti za one koji će pokušavati opstati radeći sporo, loše i skupo. Nezgoda je što prave odluke brzo provesti mogu jedino dobro istrenirani ljudi koji na funkcije nisu došli na osnovi političkih ili rodbinskih kvalifikacija.