Supstitucija uvoza - u obrani od dvostrukog dna sve je dopušteno

Piše: Miodrag Šajatović
[email protected]

Prošli su vikend Lider i Udruga gradova u Rovinju organizirali treći susret gradonačelnika i poduzetnika. Imali smo okrugli stol na kojemu se raspravljalo o suradnji gradova i tvrtki na novim investicijama. U jednom trenutku povela se rasprava o tome koliko je u novosagrađenom Maistrinu hotelu Loneu, u kojem se skup održavao, domaćih materijala i opreme. Kao voditelj okruglog stola zaključio sam raspravu, među ostalim, tvrdnjom kako bi u domaćim investicijama trebalo maksimirati udio domaćih proizvođača.Uto se dignuo Malvin Villabø, predsjednik Uprave norveške tvrtke Leiv Eiriksson (u Šibeniku već nekoliko godina vodi projekt inovacijskog centra iNavis). Usprotivio se ideji da se prednost daje domaćim tvrtkama. Teza mu je bila da ako strani dobavljači ponude povoljniju cijenu, to treba prihvatiti. Jer inače hrvatske tvrtke neće biti konkurentne.

Stiže drugi tsunami U vrijeme sumraka socijalizma i početka tranzicije napisao sam desetke komentara u kojima sam se protivio tada raširenoj praksi supstitucije uvoza. Dvadeset godina poslije uvjeren sam da u globalnoj krizi supstitucija uvoza postaje legitimna.Ovaj broj Lidera napravljen je u ozračju osjećaja da se ponavlja jesen 2008. kad nas je zapljusnuo val svjetske recesije, a mi se u Hrvatskoj nismo željeli suočiti s činjenicom da će to nanijeti strašan udarac nacionalnoj ekonomiji. Prednjačili su Sanader, Šuker i ostali članovi tadašnjeg sastava vlade, ali, budimo iskreni, i mnogi članovi poslovne zajednice nisu učinili ništa da bi se zaštitili od nadolazećeg ekonomskog tsunamija. Ima naznaka da drugi val stiže ove jeseni, a da opet nismo pripremljeni. O tome imamo opširnu analizu u ovom broju Lidera. Na ovome mjestu samo o toj spornoj supstituciji uvoza domaćim proizvodima.Naravno da je pri davanju prednosti domaćim proizvođačima velika opasnost da njihove cijene budu više od onih koje se mogu naći uvozom. Nije tako davno izbila afera s bajoslovno skupim ličenjem tunela u produkciji Skladgradnje braće Žužul.Ali ako se Hrvatska nađe na udaru ‘dvostrukog dna’ svjetske recesije, onda su dopuštena i nužna mnoga sredstva i instrumenti koji se u mirnodopsko vrijeme ne bi trebali upotrebljavati. Jedno od njih jest protekcionističko davanje prednosti  domaćim igračima. Pa i pod cijenu da birokrati iz Bruxellesa počnu vrištati i prijetiti.

Zaprijeti li pad BDP-a od novih pet, šest posto, onda Vlada mora odrediti što joj je prioritet. Pri takvom potresu bilo bi najvažnije spasiti što više radnih mjesta. Ponajprije u realnom, dakle proizvodom sektoru. Nakon moguće nove recesije prioritet će biti izvoz. Ako u krizi strada i ono malo proizvodnje (1990. udio industrije u hrvatskom BDP-u bio je 41,2 posto, a 2011. pao je na jedva 19 posto!) i radnih mjesta u njoj, nikakvi jeftini repromaterijali iz uvoza, na koje računa naš Norvežanin s početka priče, neće pomoći.

Kriza stiže, premijerka pocupkuje Stara pravila više ne vrijede. Nema gotovih novih rješenja, ali neće ih ni biti bude li se robovalo starim receptima. Otužno zvuči kad neki razvikani ekonomist na kraju svog učenog intervjua ponudi rješenje kako ‘treba provesti reforme’. Kako im nije neugodno? Ako se reforme, što god one značile, nisu mogle provesti u dobrim godinama, koliko je realno da će ih uplašeni političari sad uspjeti provesti? Malo realnosti ne bi bilo naodmet.U tom smislu treba promatrati i razbijanje dogme o štetnosti supstitucije uvoza u ova luda, opasna vremena. Poduzetnik iz Istre nemoćno nam javlja da je strašno porastao uvoz cijevi za vodovod i odvodnju. Proizvodi ih i on, konkurentan je cijenama, ali komunalna i državna poduzeća ‘ko luda’ nabavljaju stranu robu.

Pitanje je sljedeće: Gdje je veći multiplikator? Kad se uveze cijev iz inozemstva ili kad je izradi domaći proizvođač? Ako su sredstva kojima se plaća iz proračuna čak i viša, domaća cijena ima opravdanje. Ostvari li se nova recesija, mudre zapadne zemlje pojačat će ionako prisutni protekcionizam. Samo u naivnim zemljama poput Hrvatske glumit ćemo manekene i naivce koji još vjeruju u bajke.
Za prošle recesije Sanader je zabranio božićne domjenke. Mjera je bila glupa. Premijerka Kosor, zaokupljena izbornim cupkanjima, ne čini čak ni pogrešne poteze. Jednostavno, ignorira tsunami.