Svjetski bankari i investitori udruženi u 'zločinačkom pothvatu'

Piše: Miodrag Šajatović
[email protected]

Slom američkoga tržišta rizičnih hipotekarnih kredita otkrio moralni hazard najuglednijih svjetskih bankara i investitora

Kad se ministri, središnji i poslovni bankari, poduzetnici te novinari iz tranzicijskih zemalja nađu na skupu MMF-a, Svjetske banke ili EBRD-a, domaćini im obvezno prirede bar jedno predavanje o 'nužnosti financijske transparentnosti'. Dobro plaćeni konzultanti dociraju pridošlicama u krug suvremenoga kapitalizma što moraju raditi, kako se ponašati, kako izvještavati i kako izbjegavati rizike moralnog hazardiranja u raspolaganju državnim novcem ili onim ulagača/štediša.

A onda u kolovozu 2007. izbije globalna financijska kriza (četvrta u posljednjih 20-ak godina) pa se vrlo brzo otkrije carevo novo ruho u američkoj, europskoj i azijskoj financijskoj praksi. Pokaže se da se o financijskoj transparentnosti trebalo predavati velikim igračima na Wall Streetu, londonskom Cityju, ili financijskim mešetarima koji u skupim odijelima krstare Frankfurtom, a ne samo provincijalcima iz Zagreba, Beograda, Bukurešta ili Sofije.Čak i u trenucima kad se najnovija financijska kriza nekontrolirano počela širiti globalnim financijskim tržištem, na Zapadu su je pristojno zvali 'krizom rizičnih hipotekarnih kredita u SAD-u'. Zapravo, riječ je o nečemu mnogo prizemnijem i sirovijem nego što to otkriva spomenuta sintagma. Riječ je o, kao što bi to u Haagu rekli, zločinačkom pothvatu u koji su se prije više godina udružili naizgled uglađeni financijaši. Neki su izravno počinili 'zločin' protiv stabilnosti svjetskoga financijskog poretka, a drugi su, bez obzira na zapovjednu odgovornost, okretali glavu. Ili su neposredne izvršitelje poticali na činjenje 'zločina'.

Pojednostavljeno, 'zločin' se događao negdje u SAD-u, recimo u nekom malom gradu u Teksasu. Lokalni agent tražio je žrtve koje bi nagovorio da uzmu kredit za kupnju kuće. Budući da su svi bogatiji građani već imali hipotekarne kredite kojima su pokupovali kuće, na red su došli oni koji si to u normalnim okolnostima nisu mogli priuštiti. Agent bi došao do kakve samohrane majke i dopola bi s njom ispunio upitnik. Poslije bi u svom uredu falsificirao prazne kućice u upitniku. Izmislio bi da žena zapravo živi s mužem, dodao bi izmišljene prihode nepostojećega bračnog druga - i eto uvjeta za kredit. Bankar kojemu bi takav slučaj završio na stolu nije želio znati pravo stanje stvari. Dodijelio bi kredit jer je bio siguran da nema rizika. Hipoteku bi se u procesu sekuritizacije 'prodalo' kakvu hedge fondu. Ondje su znali da masa takvih nenaplativih kredita može biti pogubna, ali su vjerovali da se ništa neće dogoditi.

U to su vjerovali i ulagači u te visokorizične fondove. Obećani visoki prinosi bili su neodoljivi. Osim toga, agencije za procjenu kreditnog rejtinga svojim su ocjenama jamčile da fond-menadžeri nisu pretjerali s moralnim hazardom. A, zapravo, i dečki iz rejting-agencija su 'malo okrenuli glavu'. Slično kao što su prije nekoliko godina najpoznatije revizorske kuće uhvaćene u žmirenju na financijske akrobacije igrača u Enronu i sličnim poslije propalim tvrtkama. Kad se sve zbroji, pokaže se da financijaši iz najrazvijenijih zemalja nisu nimalo pošteniji od njihovih kolega s 'novih tržišta'. Većina svjetskoga glamura temelji se na prljavim obiteljskim tajnama. U redakcijskom je komentaru najnovijega The Economista poruka da bankari i investitori sada trebaju patiti. I kolumnist Financial Timesa Martin Wolf primjećuje da je strah dobra stvar jer 'bez straha - financijska tržišta polude'.

Istodobno, međutim, središnji bankari širom razvijenog svijeta pozajmljuju stotine milijardi dolara ne bi li spriječili daljnje urušavanje tržišta rizičnih kredita, a posljedično i cijena dionica na svjetskim burzama. Privremeno su požar uspjeli staviti pod nadzor, što bi se ovdašnjim jadranskim rječnikom reklo: 'Gasitelji danonoćno nadziru požarište.' Ali, stvar nije pod nadzorom, koliko god to gasitelji panike pokušavali prikazati. Vjerojatno će se na kraju smiriti još jedna kriza, ali uzroci ostaju, a svode se na moralni hazard. Sve to trebala bi biti poruka i domaćim igračima da se ne zavaravaju kako se u Hrvatskoj mogu stvarati slični baloni bez opasnosti da u ne tako dalekoj budućnosti - puknu.