Tužna priča o Ini, koja je poput svačije i ničije žene

Piše: Miodrag Šajatović
[email protected]

Upropaštavanje nekad moćne naftne tvrtke školski je primjer diletantskoga državnog korporativnog upravljanja.

Bilo je to ranih 90-ih, u vrijeme kad su direktore naftne kompanije Ine smjenjivali gotovo svake godine. Najkraće je ostao jedan nadobudni menadžer. Priča kaže da je i u to vrijeme Ina imala mnogo nenaplaćenih potraživanja, pa je u dogovoru s tadašnjom vladom odlučeno da se gorivo više ne izdaje onima koji nisu podmirili dugove. Ubrzo je došla narudžba za punjenje jednog mlažnjaka kerozinom. Došao slučaj i do samog predsjednika Uprave Ine. On je ostao čvrst i nekoliko sati nije dopustio punjenje spremnika zrakoplova gorivom jer naručitelj nije platio stari dug. No ubrzo je popustio, a za kaznu što je pokušao biti principijelan, za nekoliko je tjedana bio bivši Inin čelnik. Naime, zrakoplov na kojem je trenirao strogoću naplate potraživanja bio je - Predsjednikova letjelica. Ova zgoda najbolje oslikava zašto se i kako urušila u nekadašnjoj državi najmoćnija tvrtka.

Tužno finale Oduvijek se oko Ine svašta događalo. U socijalizmu je bilo svega i svačega, ljudi su i stradavali u čudnim okolnostima... Posljednjih 15-ak godina, međutim, intenziviralo se nasilje nad nekad moćnom naftaškom tvrtkom. Ovotjedna saslušanja umiješanih u privatizaciju Ine (Jurčić, Linić, Šuker, Polančec...) pred saborskim odborom samo je tužno finale priče s tragičnim završetkom. Ina podsjeća na one nesretne žene koje su u životu bile 'svačije i ničije'. Inu su svi iskorištavali, a nitko se o njoj nije skrbio. Upropaštavanje respektabilne nafte tvrtke, koja je to platila time što je od mogućeg lovca postala jeftina lovina, najočitiji je primjer kako se ne vodi državno korporativno upravljanje. Uzajamno kopanje po utrobama HDZ-a i SDP-a na glavnoj razini ima samo važnost političkog prepucavanja. HDZ-ove vlasti srušile su Inu, SDP-ova kratkotrajna koalicijska vladavina izručila je posrnulu tvrtku mađarskom Molu, a Sanader-Polančec-Šukerovo 'kemijanje' dokrajčilo ju je ako se govori o budućnosti tvrtke koja bi mogla ispunjavati i neke interese nacionalne ekonomije, a ne samo većinskog vlasnika Mola.

Da ne bude zabune: legitimni su Molovi interesi da Ininu budućnost oblikuje kako mu najviše odgovara. Ipak, Molova je pogreška u tome što je i njegovu Upravu u Budimpešti zahvatilo vrijeme globalne euforije pa je prežestoko krenula u maksimiranje svojih koristi - što je u hrvatskoj javnosti prouzročilo reakcije koje se neće lako neutralizirati. Samo najveći majstori znaju 'hendlati' sve stakeholdere. Kad se neki zanemari - nastaju problemi. Dosadašnja svjedočenja pred saborskim povjerenstvom otkrivaju sav diletantizam kojim se država vlasnik brinula i brine za svoje interese u tvrtkama kojima je (su)vlasnik. Otkrivaju i nevjerojatnu razinu neodgovornosti Sanaderove vlade, nepodnošljivu lakoću donošenja katastrofalnih odluka, mogućnost da se danas svi izvlače kako nisu ništa znali...

Politički amaterizam Veliki su izgledi da Inina žrtva ne bude škola ovoj ili budućim vladama. Korporativno je upravljanje preozbiljan posao da bi se dopustilo neobrazovanim i neodgovornim ministrima da krčme nacionalno bogatstvo. Hrvatska i dalje ne zna koji je glavni kriterij zašto se ide u privatizaciju državnih tvrtki: zarada za proračun, pravednost, efikasnije poslovanje... Samo nesposobni političari i ograničeni ekonomisti mogu tvrditi da će privatizacija neke tvrtke automatski donijeti blagodat nacionalnoj ekonomiji i građanima ove zemlje. Jer, to bi trebao biti kriterij privatizacije! Neka samo pogledaju kako je Obamina administracija podržavila bankrotirani GM, dovela stručnjaka koji ga je brzo i efikasno restrukturirao i sada posrnuli proizvođač automobila ponovno može biti prodan privatnom sektoru. Uz minimalnu štetu za novac poreznih obveznika.

Amateri s druge strane ili čuvaju tvrtku u državnom vlasništu kako bi je mogli musti ili je daruju uz uspostavljanje 'dobrih privatnih odnosa' s preuzimateljima. U ovom broju Lidera analiziramo i najnoviju farsu 'ministri van iz nadzornih odbora'. Raspisuju se alibi-natječaji za nadzornike, bez jasnih kriterija, ali uz mogućnost da ministri ponovno odabiru podobne, a ne stručne. Pa će za nekoliko godina Sabor ponovno osnivati povjerenstvo za neku novu aferu. Da sve ne završi u tužnom tonu, možda je naznaka kako bi se trebalo korporativno upravljati - pokušaj mirovinskih fondova koji su na dan Polančecova saslušanja najavili svoj 'dionički aktivizam' kako bi štitili interese 1,5 milijuna svojih članova.