Uprava za kontrolu državnih tvrtki? U Hrvatskoj bez izgleda

Piše: Miodrag Šajatović
[email protected]

Država bi morala osnovati o politici neovisan holding u koji bi ušla sva državna poduzeća. Cilj bi bio maksimiranje profita koji bi se onda isključivo koristio za socijalu.

Prema pisanju Večernjeg lista u Vladi se razmišlja o uvođenju posebne uprave za kontrolu tvrtki s velikim vlasničkim udjelima ‘koja bi na neki način razvlastila pojedine ministre’. Motiv je razumljiv. Nakon što su odlaskom Ive Sanadera s premijerskog mjesta sa svih strana počele kuljati vijesti o katastrofalnom stanju u mnogim poduzećima u kojima je država isključivi ili većinski vlasnik (pri čemu je HEP ogledni primjerak), traži se rješenje kako da država upravlja i kontrolira takve tvrtke. Pokazalo se da višegodišnja naivna, površna i populistička inicijativa ‘ministre van iz nadzornih odbora’ - nije dala nikakve rezultate. Sad premijerka prijeti članovima HDZ-a u nadzornim odborima da će ih smijeniti. Ni to neće dati neki rezultat. Pa se došlo i na ideju o osnivanju ‘uprave za kontrolu’.

Opasna D. Vidošević Kroničaru s duljim iskustvom učinila se ta inicijativa nekako poznatom. Nakon malo roštanja po arhivu i još malo guglanja déjà vu dobio je objašnjenje. Hrvatska je vlada od 1996. do 1998. imala Ured za restrukturiranje i ekonomiku javnih poduzeća. Vodila ga je Dunja Vidošević. Poslu je pristupila krajnje odgovorno. Redovito su se počele pojavljivati tablice s usporedbom rezultata državnih tvrtki. Moglo se vidjeti tko bolje, a tko lošije upravlja povjerenom mu imovinom, kakva je produktivnost. Pravile su se usporedbe i sa sličnim tvrtkama u drugim državama.

Bio je to početak puta u transparentnost, ali i smrtna osuda Uredu za kontrolu poslovanja javnih tvrtki. Vidoševićkin ured tiho je rasformiran. S jedne su strane njegov nestanak priželjkivali direktori kontroliranih tvrtki. Ali nezadovoljni su bili i ministri koji su počeli gubiti direktan utjecaj na tvrtke koje su im pripale prema ‘običajnom pravu’.Zato se ne treba nadati da bi bilo lako osnovati, a kamoli voditi, upravu za kontrolu javnih tvrtki. Opet bi se stvorila neprijateljska koalicija bar dijela menadžera javnih tvrtki s jedne i članova Vlade (HDZ-a i satelita) s druge strane. Ljepše je imati u nadzornim odborima polupismene stranačke poslušnike nego da nekakvi stručnjaci za bilance nadgledaju što se i kako radi.Ona neslavno ugušena kontrolna institucija iz druge polovine 90-ih postojala je u vrijeme kad je premijer bio Zlatko Mateša. Danas Mateša kaže da mu je žao što nije išao korak dalje - u stvaranje holdinga u kojemu bi neovisni menadžeri upravljali državnim portfeljem, a prema uzoru na austrijski Österreichische Industrieholding AG (OIAG), koji i danas drži 27 posto dionica Telekoma Austrije AG-a (vlasnika Vipneta), 31 posto OMV-a, 41 posto Austrian Airlinesa i 53 posto Austrijske pošte.

Austrija zna kako Taj je holding, koliko je god to moguće, oslobođen političkih pritisaka. Zadatak profesionalnog menadžmenta jest maksimirati dobit iz tvrtki u kojima država ima vlasničke pakete. Povremeno se netko usudi pisnuti kako bi se HFP trebalo pretvoriti u takav holding, ali ne dogodi se ništa. Naravno, postavlja se pitanje koliko bi u hrvatskim okolnostima napuštanje socijalnih cijena, npr. dijela energenata poput struje, i maksimiranje profita izazvalo socijalnih potresa. Odgovor koji Mateša nudi vrlo je jednostavan. Donese se odluka da se sva dobit takva holdinga usmjeri u socijalne svrhe. O tom na gotovo istovjetan način govori i naša današnja uvodna tema tiskanog izdanja Lidera pod naslovom 'Cijene tržištu, socijala državi'.

Politika cijena u tvrtkama u kojima je država još (su)vlasnik samo je dio problema upravljanja državnim dijelom privrede. Unutar HDZ-a, jednako kao i unutar vladajuće koalicije, a onda, naravno, i na razini socijalno-gospodarskih partnera, nema suvislog mišljenja o tome što privatizirati. Sve je prepušteno stihiji. U slučaju da se interesne grupe ne uspiju dogovoriti komu npr. treba pripasti ACI ili Brijuni ne donosi se nikakva odluka. Ako se pak dogovore, 'ugasi se svjetlo' pa to netko mazne. Druga je ulična taktika da se na različite načine isisava novac iz javnih poduzeća, na javnim natječajima obavi se korupcijski dio posla, a kad se takvim potezima tvrtka uništi, ide se na njezinu prodaju. Treći je pojavni oblik stihije prodaja imovine da bi se popunile rupe u proračunu ili kupovanje socijalnog mira u uništenim tvrtkama, za što se specijalizirao HFP.Istina je da je privatno vlasništvo u načelu efikasnije od državnoga. Suverenost države, međutim, mjeri se njezinom sposobnošću da korektno upravlja državnim tvrtkama. One koje to nisu u stanju rasprodat će obiteljsko srebro i postati - kolonija.