Uspaničena Vlada spremna ispuniti svaki zahtjev

Piše: Miodrag Šajatović
[email protected]

Inflacija protesta dogodila se i prije deset godina. Tada je bila signal da ekonomija i društvo ulaze u recesiju

Prosvjedom sindikalnih središnjica prije mjesec dana počela je sezona prosvjeda u Hrvatskoj. Nije riječ samo o tome da su nakon sindikalaca štrajkali srednjoškolci (protiv državne mature) i sada studenti (protiv nepripremljene 'Bolonje'). Protestirali su radnici Salonita iz Vranjica, pirotehničari, T-HT-ovi sindikalisti, prijete prijevoznici...
Sanaderova Vlada odgovara krajnjom popustljivošću. Svakomu tko i pomisli na prosvjed, nadležni ministri obećavaju ispunjenje svih zahtjeva. Ne pita se za cijenu. Premijer se 'osobno zauzima' za zahtjeve pobunjenih.
Poruke su jasne. Kad vlada nema jasnu strategiju, kad ne zna kamo ide, svaki joj je put i svaki zahtjev prihvatljiv. Svaki se parcijalni interes može zadovoljiti. Važan je samo socijalni mir. Uskoro su lokalni izbori. Ne smije ih se izgubiti. S druge strane, interesnim skupinama šalje se signal da je došlo vrijeme kad se može, pa čak i bez prevelikog napora, pritisnuti vladu da ispuni svaki zahtjev. Mudrijima je jasno da se cijena neprincipijelnih poteza mora kad-tad platiti. Ali kad su pravila igre već takva, agresivniji razmišljaju: 'Nek cijenu plate naivci koji se ne usude izaći na ulicu!'
Treće, to je dokaz da institucije sustava i dalje ne funkcioniraju. Pa čovjeku ostaje ili da individualno nađe vezu u državnoj administraciji (usput je nije naodmet malo podmititi) ili da sa supatnicima osnuje udrugu i pošalje vijest da se sprema izaći na ulicu.

U deset godina gotovo se ništa nije promijenilo. Primjera radi, 1998. također je zaredala serija prosvjeda ili prijetnji prosvjedima. Seljaci su se bunili zbog obračuna PDV-a u zaštitnoj cijeni pšenice, sindikati Petrokemije (uspješno) prijetili su ako se kontrolni paket dionica njihove tvrtke uvrsti u treći krug kuponske privatizacije. Građani Segeta prijetili su blokadom ceste ako im hotelijeri ne plate zaostale komunalne naknade. Ribari s Dugog otoka prijetili su blokadom Ždrelskog tjesnaca ako im se zabrani lov na dobrim lokacijama...
Zanimljivo je da je godinu dana poslije, 1999., počela recesija. Sličnost sa sadašnjim stanjem u Hrvatskoj jest u tome što se ponovno usporava rast BDP-a. Može se zaključiti da postoji veza. Dok se rast uspijeva 'pumpati' vanjskim zaduživanjem, Vlada uspijeva krpati rupe. Kad sretno razdoblje dođe kraju, blagajna je praznija, povećava se napetost, počinju protesti i Vladino ulizivanje nezadovoljnicima.

Prije dva tjedna bio sam jedan od sudionika tribine u Europskom domu na temu 'Što nakon sindikalnih protesta'. Bio je petak, šest poslije podne. Naravno da se u to nepirmjereno vrijeme okupilo samo dvadesetak posjetitelja. Jedan 86-godišnjak u 'svom filmu', hadezeovac-barakaš razočaran u sadašnju vlast, nekoliko slobodnih novinara koji pohode sve skupove, nekoliko nižerangiranih sindikalaca...
Glavni su govornici bili Ana Knežević i Vilim Ribić. Usprkos malobrojnoj publici razgovor je bio zanimljiv i koristan. Pa je na pitanje zašto sindikati nisu protestirali prije tri godine, kad se nešto još moglo spasiti i dijeliti, Vilim Ribić iskreno odgovorio da i mi novinari pogrešno doživljavamo sindikalne čelnike. Ne mogu oni ljude izvesti na ulicu kad hoće, nego kad članstvo za to pokaže želju. A dok se moglo zaduživati, nikomu nije bilo do protesta.

Pola sata nakon početka tribine u dvoranu je ušao čovjek sa svim atributima klošara (obrastao u kosu i bradu, u prljavoj majici, neopranih ruku...). Sjeo je u sredinu dvorane i kad je došlo vrijeme za diskusiju, odmah je dignuo ruku. Voditeljica se dugo pravila da ga ne primjećuje. Ako su oni drugi 'felinijevski likovi' pričali unedogled i mimo teme, što se tek od njega moglo očekivati? Kad je čovjek konačno dobio riječ, bio je iznenađujuće kratak i jasan: 'Kad ćete vi sindikati organizirati generalni štrajk i natjerati Vladu na ozbiljnost? Bojim se da bi se u suprotnom mogla dogoditi kakva revolucija.' Jesam li spomenuo da je među malobrojnom publikom dva sata sjedio i sindikaliste pažljivo slušao i Milan Bandić, političar kojemu nitko ne može osporiti da ima intuiciju za političke procese. Ako on dodatno gradi odnose sa sindikatima, stvari su ozbiljne.