Vizija bez akcije jest san. Vladine su akcije bez vizije – noćna mora

U posljednje vrijeme prijatelji na Facebooku objavljuju sve više aforizama, odnosno mudrih misli.

Neki bi sociolog vjerojatno pronašao vezu između sve veće nervoze koja vlada u politici, ekonomiji i životu građana općenito s jedne strane i osjećaja da su i najkompliciranije stvari zapravo vrlo jednostavne. I da je sve već viđeno. A s druge strane, kad se sve čini crno i kad se čovjek osjeća bespomoćno, od kronične depresije možda može spasiti malo cinizma. Ne treba, naravno, zanemariti ni to da bi pod utjecajem weba najradije da nam se mudrost servira u 160 SMS-znakova ili 140 ‘tvitovskih’. Tako jedan moj FB-ovski prijatelj prenosi nečiju mudru izreku: ‘Vizija bez akcije jest san. Akcija bez vizije jest - noćna mora.’
Veliki televizor ili knjižnica Imam osjećaj da je pritom mislio na aktualnu hrvatsku vladu. Ne može se reći da vlada premijera Zorana Milanovića ljenčari. Većina se ministara trudi. Samo, pitanje je upravo u viziji. Teško se oteti dojmu da kvalitetne vizije nema ni ova vlast. Ako je vizija da se smanji korupcija u državnom aparatu, da se uvedu stroža pravila financiranja i da se stvore pravni uvjeti u kojima će biti lakše poslovati, treba upozoriti na to da je to sasvim neoriginalna i za ova turbulentna vremena sasvim nedovoljna vizija.
Jednostavno, ova vlada ni nakon devet mjeseci rada nema svoj motivirajući moto sastavljen u onih spomenutih 160 znakova. Ne može se reći da nema pomaka u odnosu na HDZ-ovu vlast. Ali vizija je nešto mnogo više. Da su sav svoj politički kapital vladajući stavili na reindustrijalizaciju, to bi bila specifična vizija. Ovako, ovo što se radi i propagira slično je onome što se pokušava raditi u mnogim zemljama u ovom trenutku.
Druga je mudra izreka koja mi je osvanula na Facebooku iz ‘drugog filma’. FB-ovski prijatelj prenio je misao Jima Rohna, američkog poduzetnika i inovatora. On je ustvrdio: ‘Siromašni ljudi imaju veliki TV. Bogati ljudi imaju veliku knjižnicu.’
Pogodila me ta tvrdnja. Nikako je ne mogu primijeniti na hrvatsku stvarnost. Razumijem što je pjesnik htio reći. Narodne mase u zamci konzumerizma i linije manjeg otpora provode vrijeme pred televizorom, ne obrazuju se i gube životnu utakmicu. Oni koji njima vladaju, desetak posto vladajućih, stalno stječu nova znanja kojima će moći manipulirati konzumtarijatom.
Prijatelji bi ipak i naše zlato Možda to u SAD-u tako i funkcionira. Vladajuća klasa doista mnogo polaže na obrazovanje svojih mlađih članova. I spremna je među sebe primati i darovite pojedince iz cijelog svijeta. Klince se i dalje tjera da čitaju pametne knjige u originalu (a ne ‘skupusane’ udžbenike ili skripta).
E sad, kad je o Hrvatskoj riječ, bojim se da većina vladajućih, i u politici i u biznisu, kod kuće baš nema veliku knjižnicu. Ovdje se igra na snagu i intuiciju. I vladajući kod kuće imaju, čast iznimkama, velike TV ekrane. Možda je to i razlog zbog kojeg je zemlja već četvrtu godinu u recesiji i što, vratimo se prvom aforizmu - imamo akciju bez vizije, tj. noćnu moru.
Reakcije na prošlotjednu kolumnu kolegice Višnje Starešine o razlozima zbog kojih nam iz Njemačke stižu upozorenja uoči primanja u članstvo EU razlog su zbog kojeg sam ‘sejvao’ još jednu izreku prijatelja s Fejsa. Latinsku, koja u prijevodu kaže: ‘Kad govori zlato, svaki je govor izlišan.’ Kao rijetko kada dobio sam suprotstavljene reakcije. Nekoliko Liderovih čitatelja pobunilo se zbog ‘teorije zavjere’ i dvosmislenosti da Njemačka kritizira zato što u Hrvatsku nisu puštene neke njemačke investicije. Smatraju da smo sami krivi za kritike jer slabo provodimo reforme. Drugih nekoliko potpuno se složilo s tezom iz kolumne. Istina je i jedno i drugo, ali ipak mislim da preteže pritisak moćnih prijatelja da dobiju ‘komadiće ovdašnjeg zlata’.
Kad se ovaj kolumnist odlučio samoterapijom bar jedan tjedan malo obraniti od teških povoda i zaključaka, hajde da do kraja kolumne podijelimo još nekoliko aforizama. Pa što koga na što asocira... Izvučeni su iz knjige ‘1001 aforizam za menadžere’ (Privredni vjesnik, 1977.):
Kapitalizam bez stečaja jest kao kršćanstvo bez pakla.
Ne zagorčavaju vam život ljudi koje ste otpustili, nego oni koje niste.
Najviše o slobodnom poduzetništvu, konkurenciji i tomu ‘tko je bolji, nek' izvoli’ govori čovjek koji je od oca naslijedio dućan ili farmu.
Biznis? Vrlo jednostavno - to je novac drugih ljudi.
Pošteni političar jest onaj koji, jednom kupljen, ostaje kupljen.

Pozivam čitatelje da se priključe ovoj terapiji cinizmom. Možda pomogne.