Za većinu političara biznismeni su moralne vertikale

Gordan Maras, ministar obrta i malog poduzetništva, u medijima izražava sumnju da su se u HBOR-u, koji je pod ingerencijom njegova stranačkoga kolege, ministra financija Slavka Linića nezakonito davali krediti. Radimir Čačić, jedan od osnivača HNS-a, trenutačno na služenju zatvorske kazne, tijekom slobodnih vikenda sastaje se s Milanom Bandićem bez znanja predsjednice stranke Vesne Pusić.

Na što ona u novinskom intervjuu poručuje Čačiću da više nikad neće biti u vodstvu stranke. Prvi čovjek HDZ-a Tomislav Karamarko napada Milana Bandića za neprincipijelnost jer ‘jedan dan na Vrbanima ostvara školu koja nosi ime Alojzija Stepinca, a onda nekoliko dana poslije na prsima ima Josipa Broza Tita koji je dao ubiti Stepinca’. A u Zadru se lokalni vijećnici javno nazivaju magarcima, dilerima drogom, konjokradicama...
Već tih nekoliko svježih primjera dovoljno je za tvrdnju da je većina biznismena za većinu političara - moralna vertikala. Uvijek ima iznimaka, i među političarima i među biznismenima, ali većina biznismena ne bi nikad javno radila ono što među sobom rade ovdašnji političari.

Da su stranke tvrtke Zamislimo da je Vlada uprava neke velike korporacije. Što bi se dogodilo šefu maloprodaje Marasu da javno, u medijima, traži kontrolu kako posluje direktor financija Linić. Da mu je gazda Todorić, Vlahović ili Tedeschi (ili bilo koji drugi poduzetnik), letio bi naglavačke iz tvrtke. Ne zato što upozorava na moguće nezakonitosti u tvrtki, nego zato što prljavo rublje iznosi u javnost i tako šteti interesu tvrtke (Vlade, ali i SDP-a kao stranke). U biznisu se takve stvari rješavaju tiho, a o poraženome se izda priopćenje da odlazi iz tvrtke na vlastiti zahtjev. A on sâm naglasi da kreće ‘u nove izazove’. I na tome završi.
Ili drugi slučaj. Zamislimo da je Radimir Čačić još zaposlen u tvrtki HNS, koja se bavi, recimo, proizvodnjom bezalkoholnih pića. I onda bivši predsjednik uprave Čačić ode do konkurentskog proizvođača pića Bandića i dogovara s njim zajednički nastup na tržištu. Bez znanja aktualne šefice. U biznisu nezamislivo. Savjetnik Čačić također bi ‘letio kroz prozor’.
Ili treći slučaj kad predsjednik uprave holdinga HDZ Karamarko na lokalnoj televiziji dovodi u pitanje kvalitetu proizvoda koji na tržištu nudi njegov konkurent iz obiteljske tvrtke ‘Bandić & Co.’. U poslovnom svijetu - nezamislivo. Konkurenti na tržištu mlatit će se i iznad i ispod stola, rušiti jedan drugome cijenu raznim akcijama, davati povoljnije uvjete distributerima i trgovcima... ali nikad, doista nikad, neće javno pljuvati po konkurentu osobno ili po njegovu proizvodu ili usluzi.

Sindrom besposlene vojske Zašto su biznismeni, uza sve svoje mane, egotripove, poteze na rubu ili preko ruba zakona, moralne vertikale u odnosu na političare? Možda je najvažniji razlog to što su tvrtke na čijem su čelu u nečijem vlasništvu. Bilo da je riječ o pojedincu poduzetniku, investicijskom fondu ili čak i brojnim malim dioničarima. Čiji profiti ovise o svakodnevnom rezultatu na tržištu. I mjerljivi su na dnevnoj, tjednoj i godišnjoj razini. Političke stranke nemaju jasnog ‘vlasnika’. A na tržištu su jedanput u četiri godine. I baš ih briga za štetu koju u međuvremenu nanose.
Osim toga poznato je pravilo da se u vojsci najveći problemi javljaju kad vojnici imaju previše slobodnog vremena. Tako je i s političarima. Očito imaju mnogo ‘lufta’ u vođenju zemlje (ili oporbenom pripremanju da na vlast dođu s gotovim provedbenim planom) kad se uspijevaju baviti međusobnim pljuvanjem.
Nadalje, pravila modernoga korporativnog upravljanja vrlo su jasna. Svaki menadžer u ozbiljnijoj tvrtki potpisuje kodeks ponašanja. Pokušajte se sjetiti ijednog menadžera koji je morao otići iz neke tvrtke, a da je poslije javno rekao jednu jedinu riječ protiv bivšega gazde ili kolega. To se u biznisu ne radi. Zašto? Pa nijedan drugi poslodavac neće primiti takvog menadžera.
U politici to ne vrijedi. Sve je dopušteno. Nažalost, za razliku od biznisa, u kojem, ako nisi koncentriran na bitnu kvalitetu i dodanu vrijednost, dođe inozemna konkurencija i propadneš, u politici gospoda političari imaju svoj domaći kartel (netko ipak mora biti izabran) i briga ih za moral.
Politička praksa u Hrvatskoj jako zaostaje za korporativnom praksom u najvećim domaćim tvrtkama. Više sliči osmanlijskim pravilima opisanima u Andrićevoj ‘Travničkoj kronici’. Od fermana do svilenih gajtana...