Zaista je dosta samodopadnosti i lažne hitnosti

Na Konvenciji izvoznika premijer Sanader rekao je da 'teška vremena traže teške odluke'. Ponedjeljak nakon drugoga kruga lokalnih izbora pravi je trenutak da Vlada to počne i činiti

Samo da već jednom prođe i taj drugi krug lokalnih izbora! Možda se ipak dogodi čudo, pa vladajuća politička struktura ne počne odmah produljenu kampanju za predsjedničke izbore, nego se konačno ozbiljno suoči s ekonomskom stvarnošću.

Govor premijera Ive Sanadera na Konvenciji izvoznika bio je još jedan u nizu predizborno obojenih. Nimalo poticajan za poslovnu zajednicu. Očajnici se hvataju i za najmanju slamku spasa. Tako se i analitičar premijerovih govora u ponovljenom čitanju može uloviti tek za jednu polurečenicu u kojoj je Sanader spomenuo da 'teška vremena traže teške odluke'.

Nada u ponedjeljak

Upravo bi to predsjednik hrvatske Vlade morao početi činiti od ponedjeljka 1. lipnja. Obruč krize neumitno se steže. Iz 'ormara' svaki dan ispadne neka alarmantna vijest. Državne tvrtke duguju više od deset milijardi kuna i produljuju, a ne skraćuju rokove plaćanja. Svaki dvadeseti kredit građana i svaki deseti poduzeća više se ne vraća uredno. Pad proizvodnje ne zaustavlja se. Turistička sezona sve je upitnija. Očekivani novac od emisije državnih obveznica u inozemstvu dobra je vijest, ali ne počne li se u kupljenih nekoliko mjeseci ozbiljno raditi na novoj ekonomskoj politici zemlje, prijelaz u 2010. bit će kaotičan.

U Liderovoj poslovnoj biblioteci upravo je izašla knjiga Johna P. Kottera 'Smisao hitnosti' u kojoj autor pokušava odgovoriti na pitanje o tome 'kako pravi osjećaj za hitnost pomaže da se pokrenemo i pobijedimo'.

Kotter razlikuje hitnost i njoj suprotstavljene pojmove samodopadnosti i lažne hitnosti. Autor govori o tome kako potaknuti dovoljno snažan osjećaj hitnosti u dovoljno velikoj skupini ljudi, jer 'znaju li se s tim izazovom dobro nositi, čak i oni koji se suočavaju s golemim preprekama, mogu postići rezultate koje svi želimo u svojoj karijeri, svome poslodavcu i zemlji'. S obzirom na skučen manevarski prostor Hrvatske u borbi protiv upadanja u depresiju - motiviranje kritične mase ljudi - jedino je preostala nada u upravljanje krizom.Nažalost, samodopadnost je najveći protivnik hitnosti. Kotter primjećuje da je 'samodopadnost mnogo uobičajenija nego što mislimo, a ljudi kojih se ona tiče često je ne vide. Uspjeh lako rađa samodopadnost'.

I to je primjenjivo na hrvatski slučaj. Bez obzira na drugi krug izbora za gradonačelnike HDZ nije doživio neuspjeh. Dobar rezultat u vrijeme recesije samo će još više napuhati samodopadnost vlasti. Pa si premijer može priuštiti tvrdnju da se već odlučno bori protiv krize i da je npr. 'devalvacija stari i propali socijalistički recept' (prema toj logici i SAD je socijalistička zemlja jer je dolar u odnosu na euro posljednjih godina znatno 'devalvirao').

Socijalizam u SAD-u

Uza samodopadnost jednako je rasprostranjen i 'lažan ili pogrešno usmjeren osjećaj hitnosti', koji je čak podmukliji od samodopadnosti. 'Kod lažnog osjećaja hitnosti aktivnost je frenetična: trči se sa sastanka na sastanak, proizvodi se masa papira, kreće se brzo u krugovima, a sve to s nefunkcionalnom usmjerenošću koja ljude često sprječava da iskoriste izvanredne prilike i pozabave se većim problemima', objašnjava Kotter. Stave li se na kup oluje koje su izbile zbog zabrane rada nedjeljom, zabrane pušenja, toga tko će gdje biti gradonačelnik, plaća u javnom sektoru i sl., obrazac ponašanja postaje vrlo prepoznatljiv. Potpredsjednik Polančec bio je prošli tjedan bolno iskren kad je javno priznao da 95 posto svog vremena troši na spašavanje u raznim situacijama.Bit će veliko i ugodno iznenađenje pokaže li se da nakon 1. lipnja u Banskim dvorima neće biti očekivane kombinacije samodopadnosti i lažne hitnosti.

Mnogo bi toga trebalo odbaciti i ozbiljno, bez politikantstva, krenuti ispočetka. Primjerice, što znači kad iz Vlade poručuju: 'Borba za svako radno mjesto apsolutni je prioritet hrvatske Vlade.' Jasno je da se sva radna mjesta u ovoj krizi ne mogu sačuvati. U takvoj se situaciji ne čuva svako mjesto, nego ona važna za preživljavanje i konačnu pobjedu. Da bi se znalo što se ne smije, a što se ipak mora žrtvovati, Vlada bi trebala imati jasan cilj i sustav vrijednosti. Jer mjesto u nekoj izmišljenoj državnoj agenciji ipak je manje važno od zadržavanja zaposlenog u izvoznoj tvrtki.

Druga polovina 2009. za Vladu, ali i za društvo u cijelosti, posljednji je trenutak da se iz temelja promijeni obrazac prema kojemu se donedavno kriza negirala, a danas se pasivno čeka da 'epidemija' prođe sama od sebe.