Zašto privlačiti ulaganja? Mnogo je lakše zaduživati se!

Piše: Miodrag Šajatović
[email protected]

 Za industrijski nekonkurentnu Hrvatsku interes imaju samo ulagači koji traže da im se daruje dio nacionalnoga prirodnog bogatstva

Dr. Mladen Vukmir, savjetnik UNCTAD-a, u 17 godina nije izvukao pouku. On i njegova UN-ova agencija za trgovinu i razvoj odabiru kraj srpnja da hrvatskoj javnosti predstave godišnji 'World Investment Report'. Što je sasvim pogrešno vrijeme da se političarima i javnosti pošalje poruka kako 'u Hrvatskoj vlada otpor prema stranim ulaganjima'. Naivno je u ovo vrijeme očekivati i da će sramota što su strana ulaganja u Hrvatsku tijekom 2010. (583 milijuna američkih dolara) bila manja nego u Srbiji, Albaniji i Crnoj Gori izazvati šok, promišljanje i akciju.  Što će nama u Hrvatskoj strana ulaganja, kolektivno je pitanje nakon tjedana propagande kako će ovo biti najbolja turistička sezona u posljednje vrijeme. I bez njih ćemo zaraditi dovoljno dolara od turizma. Sve će biti lijepo i krasno. Treći će kvartal donijeti rast BDP-a. Baš nas briga za strana ulaganja.  Osim toga ovo je vrijeme kad na cestu sezonski izlaze proizvođači pšenice, pa će priča o presušivanju stranih ulaganja trajati jedan dan, a eventualni nastavak zaprečavanja prometnica traktorima važniji je i atraktivniji serijal za medije.  Ipak, i u takvoj konkurenciji 'važnih vijesti' Vukmirov vapaj o pokretu otpora prema stranim investicijama zaslužuje pozornost i analizu.

Lijeno glasačko tijelo
Odgovor zašto Hrvatska ne voli i ne želi strana ulaganja, višeslojan je. Prije svega, treba reći kako je manji dio javnosti ipak svjestan da dolazak stranih ulaganja, suvremenih tehnologija, organizacijskih znanja... može biti blagotvoran za spašavanje zemlje od propasti. Ili, u najboljem scenariju, puzanja po recesijskoj zoni. Prvi sloj otpora i nezainteresiranosti za maksimiranje stranih investicija vrlo je jednostavno objasniti. Kako bi se privuklo čak i tih mizernih 583 milijuna dolara, treba raditi. Ti investitori uvijek nešto izvoljevaju. Traže papire, dozvole, iznimke... A mnogo je jednostavnije kad ministrica financija Martina Dalić (ili njezini prethodnici) na desetak bankarsko-investicijskih adresa pošalje obavijest da bi se država zadužila za 750 milijuna eura. To je, dok zemlja još ima kakav-takav rejting, čist i brz posao. Hrvatska se godinama zadužuje za tri do četiri milijarde eura. Tko bi se mučio privlačeći toliko stranih investicija?

Osim što je lijeno, glasačko tijelo u Hrvatskoj ne radi pritisak na politiku, dapače, prešutno odobrava stavljanje zapreka pred brojne investitore koji dolaze iz svijeta. S obzirom na to da skupa zemlja kakva je naša, s radnom snagom koja je izgubila utrku sa znanjima potrebnima za tvornice u kojima se upotrebljava nanotehnologija ili neko slično čudo moderne primijenjene znanosti, može privući samo specifične investicije, otpori su čak i razumljivi. Za Hrvatsku su uglavnom zainteresirani investitori koji traže darove u obliku različitih renti. Zraka, vode, zemljišta, položaja... Golf na Srđu znači jeftinu prodaju 'rente' u obliku blizine staroga grada Dubrovnika. Katarski šeik hoće kupiti Brijune, dakle, ne znanje i sposobnosti ovdašnje radne snage, nego rentu činjenice da su stari Hrvati 'u stoljeću sedmom' osvojili obalu Jadrana. Nude se i ulaganja u zagrebačku zračnu luku, pa se investitori mame na nizinsku prugu... Kao investicijska prilika navode se i ulaganja u riječku luku.

Rasprodaja djedovine
Opet je tu prisutna položajna renta. A ulaganja u energetiku, pojednostavnjeno, znače da se stranom investitoru daje da dio prostora potencijalno učini rizičnim. Zato nije čudno kad lokalne zajednice pružaju otpor razvoju takvih ulaganja, a šira javnost osjeća da joj se otima djedovina. Zaboravljajući pritom da je i sama kriva što je glasujući za nesposobne političare i trošeći dio vanjskog zaduženja dovela zajednicu u situaciju u kojoj će biti prisiljena jeftino prodavati komad po komad prirodnoga nacionalnog bogatstva. To nisu prave investicije. Hrvatskoj trebaju greenfield strane investicije u industriju namijenjene izvozu. Teško je očekivati od UNCTAD-a da razdvoji strana ulaganja prema kvaliteti, ali to bi morala raditi Vlada da je odgovorna, a godinama već nije. Kad bi vlast poslala jasnu poruku kakve će industrije poticati, kad bi na tu inicijativu 'legli' domaći ulagači, sigurno je da bi za nekoliko godina Hrvatska povećala i iznos stranih ulaganja i poboljšala strukturu.  Ovako, ostaje zaključiti da Hrvatska ima količinu i kvalitetu stranih ulaganja kakvu zaslužuje. Javnost još nije vidjela suvisao program poboljšanja investicijske klime u zemlji. A to opet nije moguće bez ukupnoga novog modela usmjreravanja razvoja zemlje.