Zvuči čudno, ali 'osoba' godine za 2009. jest - NATO-savez

Piše: Miodrag Šajatović
[email protected]

Hrvatska je i formalno u američkoj interesnoj zoni, pa će se u ovoj zemlji osim očitijeg utjecaja EU trebati pratiti i američko 'savjetništvo'. Opasnost je što hrvatski političari slijepo slijede strane savjete.

 Prije petnaestak godina magazin Time napravio je originalni odmak od svoje dotadašnje prakse izbora osobe godine. Redakcija je za osobu godine proglasila - kompjutor. Svidio mi se taj pomak, pa sam nakon toga počeo potkraj svake godine u nekoj od kolumni otkriti pokoju sličnu ne-osobu. Za 1997. pobjednik je bila gospođa nelikvidnost, godinu poslije gospodin PDV, pa državno jamstvo (1999.)… Za 2009. kao da nije bilo nikakve dileme u vezi s 'osobom' koja je obilježila godinu. Izbor je bio naizgled vrlo logičan: pobjednik je morala biti - gospođa recesija. Novinari, međutim, ne vole očita rješenja. Pa tako ovaj jednočlani žiri recesiju stavlja izvan konkurencije i za osobu 2009. proglašava - ulazak Hrvatske u NATO.

NATO nije samo vojni savez Kad je 1. travnja Hrvatska službeno postala članicom NATO-saveza, nekoliko kolega iz regije, ali i dvojica 'sa Zapada' nazvali su da čuju moj komentar što će ulazak u najmoćniji svjetski vojni savez značiti za Hrvatsku i njezine građane. U tom trenutku nisam to pitanje smatrao posebno važnim. Ni hrvatska javnost nije reagirala na ulazak u svjetski vojni klub. Imamo mi važnijih problema, bilo je opće stajalište tih dana. A i prijam u neku organizaciju prvi travnja nije baš izgledao osobito poticajnim.

Pola godine poslije to se ne čini tako nevažnim. Usuđujem se postaviti tezu da su najvažniji događaji godine - iznenadni i nikad suvislo objašnjeni odlazak premijera Ive Sanadera, postavljanje Jadranke Kosor za premijerku i otvaranje brojnih korupcijskih istraga - usko su povezani s prijmom Hrvatske u NATO.
Nakon te tvrdnje već mogu zamisliti komentare u stilu: 'Evo još jednog koji vjeruje u teorije zavjere!' U redu, argumenti koji slijede možda su samo plod bujne kolumnističke mašte, ali možda imaju i uporište. Pojednostavnjeno, NATO nije samo vojni savez. On je i politički i ekonomski relevantna svjetska institucija. Druga neosporna činjenica jest i to da je NATO više nego ijedna druga međunarodna organizacija pod utjecajem i kontrolom SAD-a. Tko uđe u NATO, postaje obvezan poštovati i tamošnji kućni red. Dio toga kućnog reda jest da među članovima obitelji ne smije biti otvorenih svađa i ucjenjivanja. Pogotovo ako ucjenjivati pokušaju manji članovi, dotepenci.

Umiranje i korupcija U tom smislu treba tumačiti i 'prijateljsko' uvjeravanje Slovenije da prekine s ucjenjivanjem Hrvatske i blokiranjem njezina ulaska u članstvo EU zbog pograničnih pitanja. Kao što je Thomas Friedman, glasoviti kolumnist New York Timesa, svojedobno postavio tezu kako nikad međusobno neće zaratiti zemlje u kojima ima McDonald'sovih restorana, tako si sada međusobno moraju biti dobre zemlje koje su u NATO-ove obitelji. Pa onda je Sanader mogao ostati premijer, logičan je zaključak. Ali u nepisanom dijelu NATO-ova kućnog reda stoji da u zemlji članici korupcija mora biti na pristojnoj razini. Nepisano je pravilo da troškovi posredovanja u sklapanju poslova gdje se troši državni novac budu oko dva posto, pa i manji. U vrijeme Sanaderova vladanja te su 'provizije' dostizale povijesno visoke razine. Sada ispada da je uzeti 50 posto na nekom državnom poslu bilo prije pravilo nego iznimka.

Zapad, a posebice Amerika, ne voli kad njegovi poslovnjaci u nekoj zemlji moraju pretjerano podmazivati lokalne političare ili direktore koje su ovi postavili. Mali znaci pažnje - može, ali ucjene ne dolaze u obzir. Možda je doista njemačka kancelarka Angela Merkel formalno 'zamolila' Ivu Sanadera da odstupi, ali gotovo je sigurno da je iza zavjese bio Ujak Sam. Dokaz? Pa ako su Njemačka i EU tako moćne, zašto je tek upletanje SAD-a u spor Hrvatske i Slovenije dalo rezultat? Na nedavnom obraćanju članovima Američko-hrvatske gospodarske komore (AmCham) novi američki veleposlanik u Hrvatskoj James Foley svoje obraćanje poslovnoj zajednici upravo je počeo podsjećanjem da je Hrvatska postala članicom NATO-a (bilo je riječi o tome kako ćemo, bude li trebalo, umirati jedni za druge), a onda se nastavilo isticanjem važnosti smanjivanja korupcije kako bi Hrvatska postala primamljivije odredište za američke investicije. Hrvatska je i formalno u američkoj interesnoj zoni, pa će se u toj zemlji osim očitijeg utjecaja EU trebati pratiti i američko 'savjetništvo'. Opasnost je što hrvatski političari slijepo slijede strane savjete. Nikad s tih adresa nećete čuti rečenicu: 'Morate sve podrediti povećanju svojeg izvoza!' Logično, jer zašto bi Zapad stvarao konkurenciju svojoj robi i uslugama?